Moje ime nije Živorad?

Ne znam sjećate li se prvih hrvatskih demokratskih izbora? Bilo je to pred dvadeset i pet godina, ali ja Tuđmana na Korzu nikad zaboraviti neću. Urlao je kako je “ovo” Hrvatska, i kako će ostati Hrvatska i kako ćemo, aleluja, aluluja, biti “svoji na svome”. Njegova cura, pokojna Nela Eržišnik, zorno nam je pokazala kako smo na putu da ubijemo “crvene vragove”. Uhvatila se za međunožje i urliknula nama ispod bine: “Ni ovdje više nisam crvena.”

Shvatili smo poruku. Najdraža Titova zabavljačica raščistila je sa crvenim vragom, što se čeka? Krenuli smo na čelu sa Hadezeom u rat protiv crvenih i zavili zemlju u crveno. Kako je tih godina bilo jednostavno živjeti. Znaš put do slobode, ubi, ubi, Srbina, znaš cilj, čista Hrvatska. I bi tako. Očistismo Hrvatsku od Srba, tada se nije mnogo gledalo tko je četnik, tko je Srbin, svaki Živorad bio je neprijatelj, osim ona dva tada mala Živorada koji su bili Tuđmanovi unuci, svi su ostali Živoradi bili meta. Pobismo ih, naravno u samoobrani, otjerasmo ih, ovo je Hrvatska, postadosmo čisti, najzad svoji na svome.

I evo nas danas. Imamo svoga u svojoj. Očistiše nas do kosti. Gole hrvatske guzice blješte. Titov režiser Antun Vrdoljak danas snima film o herojskom dobu kad smo se za ovo borili. I on je izgubio menstruaciju kad se na horizontu ukazao HDZ. Todorić Mlađi, u Titovo doba uspješni trgovac crvenim karanfilima, odavno se odrekao crvenih. Kad hadezeovska vlada donese Zakon Todorić umočit će nas u katran. Crno je njihova boja. Svi u ovoj zemlji smiju crknuti osim Todorića i ekipe koji jedini nemaju svoga u svojoj. Drže ga u našoj.

O, kako je bilo krasno i prekrasno kad su se Hrvatskom valjale horde četnika. Neki su bili stari sedam, neki sedamdeset i sedam ali smo, MI HRVATI, MI HRVATI, znali kome treba sprašiti hrvatski metak u četničko čelo. Danas nas sve tako zbunjuje. Ministar zdravstva Kujundžić poručuje nam kako jedan pop vrijedi više nego dvadeset liječnika. Gospodin je bio jasan. Nama, običnim ljudima, jedan pop više vrijedi nego dvadeset liječnika jer mi normalnim putem ne možemo doći ni do jednog liječnika. Popovi su naši najveći prijatelji. Sretnicima zavijaju na hrvatskim grobovima, a oni koji stupaju u koloni boga mole da ih dragi Bog uzme k sebi. Jebeš doktore, jebeš liječenje, jebeš život, smrt nam treba, smrt hoćemo, spas hoćemo, OVO JE HRVATSKA!

I poslušao nas je onaj gore. Umiremo više nego ikad, od gladi, demokracije, mira i liječenja alelujom. Jesmo li to zaslužili? Pred samo dvadeset i pet godina znali smo tko nam je neprijatelj, pobjedismo, osvojismo slobodu, strovalismo se u demokraciju i sad nas udavi i pobjeda i sloboda i demokracija? Zašto smo nezadovoljni? Što smo mi onima koji nas vode?

Mi smo njima četnici. Kad se ratuje protiv četnika sva su sredstva dozvoljena. Davljenje ovrhama, morenje glađu, hladnoćom, kreditima, nezaposlenošću, liječenje molitvom, deranje kože, turanje njihovog u guzicu našu. Kako su prošli četnici stari od sedam do sedamdeset i sedam godina u ratu za našu slobodu? Eto vidite. To mi danas, stari od sedam do sto sedam godina, prolazimo u njihovom ratu za njihovu slobodu.

Ne bunimo se. Naprotiv, osjećamo se krivima kad poželimo složiti balvane u centru Zagreba. Slaganje balvana nije bilo pristojno onda, nije to ni danas. Znamo da se ne zovemo Živorad, a ipak oni misle da smo četnici. Čekamo da progledaju, da nas prepoznaju. U međuvremenu, sve naše depresije, sve naše nesreće, sve naše jalove nade liječe crkvena zvona, a popovi nas škrope svetom vodom dok mirno u hrvatskim drvenim haljama čekamo da nas polože u hrvatsku grudu.

O, kako tužno, o, kako pretužno, oni ne znaju, zašto oni ne znaju, kako to da oni ne znaju, mi se ne zovemo Živorad. MI SMO HRVATI!

U tome i jest problem.