Moj muž je meni drugi muž a ja sam njemu druga žena. Živimo skupa, živjeli smo skupa trideset godina. Kad smo se sreli istoga smo časa shvatili da smo jedno drugome ljubav života i da nas samo smrt može rastaviti, ali privremeno.
On je ženi dao nogu, ostavio joj stan i sve u njemu. Ja sam dala nogu mužu, nisam mu ostavila pola kuće, još se za nju borim. Hrvatski sudovi jesu malo spori ali je pravda dostižna. Moj unuk će dobiti moju polovicu kuće na svoj osamanesti rođendan. Jučer je slavio drugi.
Počeli smo zajednički život u neboderu u podstanarskom stanu. Potpuno praznom. Njegov mu je prijatelj poklonio dva madraca obložena trideset godina starom spermom, tko zna kojih donora. Ništa nas nije smetalo.
Kad smo se jedne večeri vraćali u stan ušla sam prije moga ljubavnika i uključila svjetlo. Tisuće žohara žurno je potražilo svoj topli dom. Žohari su moja noćna mora. Najodvratnija bića na svijetu.
Pa ipak sam ušla u onaj stan i legla na one madrace. Ništa, ništa ništa i ništa me nije uznemiravalo. Nije me bilo briga ni za djecu koja su ostala sa ocem, nisu mi nedostajali ni borovi koji su rasli u mom vrtu i koji su mi značili mnogo više od bivšeg muža. Kasnije su borovi umrli od tuge za mnom.
Djeca su me pitala zašto sam ih ostavila, rekla sam im da će shvatiti kad se razvedu. Danas imam dvoje krasne razvedene djece ali nisam sigurna da svoje nove partnere vole onoliko koliko sam ja pred trideset godina voljela moga.
Već sam vam rekla da me napustio zbog sirotice koja mi nije ni do koljena, onda se vratio opuštena repa, primila sam ga nazad u ime dobrih sjećanja. Ostao je tri mjeseca.
Stalno je bio jako loše volje iako sam glumila da jedva čekam da s njim uskočim u krevet i kuhala sam mu omiljena jela. Njoke od kruha u lovačkom umaku, janjetinu ispod peke, orade na žaru, kupila sam ih u Metrou gdje ih kupuju vrhunski opatijski restorani.
Naravno da sam promijenila boju kose. Najbolja hrvatska modna kreatorica Lela Draganić sašila mi je nekoliko ludih komada. Sako boje crvenoga vina, crnu jaknicu koja mi skida devet kilograma, crvenu haljinu za doček Nove godine…
Nećemo skupa dočekati Novu godinu jer je on jučer ušao u našu kuću, djelovao je izgubljeno, ovaj kapitalizam grize a mi nismo više mladi. Na stol sam mu stavila teleći odrezak u posteljici od rukole i karameliziranog luka, sitne rajčice glumile su srce.
Bijeli stolnjak, božićni cvijet… \”Nisam gladan\”, rekao je i, \”nema smisla. Ovaj put odlazim i više se ne vraćam.\” Smrznula sam se pa odledila. U trenutku. Već sam imala jednu utakmicu u nogama.
\”Odlaziš? Odi! Tko te jebe!\” Pobacala sam hranu u kantu za smeće. Nije otišao nego se zavalio u Ikeinu fotelju koju mi je kupio za pomirenje. Siva, napravljena prema njihovom starom modelu iz pedesetih. U originalu još uvijek sjedi vlasnik Ikee, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu poznat po tome da se ne razbacuje lovom.
Sjećam se kad mi ju je nakon pomirenja unio u kuću. Više me usrećila ona nego njegov povratak. Ipak smo se na njoj kresnuli. Ja u znak zahvalnosti on zbog osjećaja krivice. Čudno kako se muškarcima može dignuti na sve teme.
Volim kupovati namještaj, stalno skidati slike sa zidova pa vješati nove, trenutno su svi zidovi naše kuće prekriveni ženama Nikoline Ivezić. Najviše mi se sviđa ona na kojoj žena-konobarica nosi na pladnju odrubljenu glavu bivšeg muža. Da li sam vam to već rekla?
Iz džepa je izvukao neke papire. \”Pogledaj.\” Nisam imala naočale. On ih je našao. \”Vidi.\” Fotografija krasne kuće, tlocrt dvosobnog stana, balkon, pogled na more, kupatilo, blistavi ormarići, na balkonu cvijeće.
\”Odlično\”, rekla sam, \”kad seliš?\” \”Ja sam mislio da bi se ovaj stan mnogao tebi svidjeti?\”\”Meni?\”\”Ja imam kuću.\” \”Mi imamo kuću.\” \”Slušaj, ti odlaziš, svojoj si bivšoj ako se sjećaš, tisuću si se puta time hvalio, \’sve ostavio\’, \’otišao sam samo sa koferom u ruci\’, zašto ne nađeš kofer i ne odeš?\”
\”Druga su vremena. Ali, ako zaista želiš ostati u kući možeš me isplatiti…\” \”Čime?\” \”O tome ti govorim. Ja ću tebe isplatiti ovim stanom…\” \”Ti si sve ove godine štedio, preciznije, krao od naše zajedničke love da bi danas imao svoj stan kojim ćeš me \’isplatiti\’? Koje si ti jebeno smeće. Odlazi!\”
\”Čuj, budi razumna. Zašto da odvjetnici na nama zarađuju? Pogledaj stan, ako ti se svidi brzo ćemo se dogovoriti.\” Otišla sam, potpuno šokirana. Stan je zaista lijep. I ima pogled na more, ono što sam oduvijek željela. I dvije krasne sobe. I hrastov parket i klimu i tendu…\”
To je njezin stan?\” \”Da\”, izgovorila je životinja koja me žalosno gledala. Njemu je sve ovo teško padalo. Njemu? Gadu kome će ostati naša kuća i nova pička, ona prije ove nije bila useljiva.
\”A gdje je namještaj?\” \”Sutra možemo skočiti do Ikee, izaberi što god hoćeš, evo metar.\” U ruci je držao žuti metar i pružao mi tužnu šaku. Ti izaberi, ja ću te voziti, onda ću naručiti kamion, tvoje stvari ćemo prebaciti ovamo…\”
\”Tko mi?\” \”Šta mi?\” \”Rekao si da ćemo m i moje stvari prebaciti. Tko mi ?\” \”Ti sigurno nećeš.\” \”Ona i ti?\” \”Ni ona i ja, postoje ljudi koji organiziraju selidbe. Sjećaš se kad smo mi useljavali u ono potkrovlje pa je naš kum dobio kilu noseći termopeć na sedmi kat?\” Svinja se nasmijala na sav glas.
\”Neću\”, rekla sam. \”Nećeš?\” \”Neću.\” \”Sjeti se. Od bivšeg muža otišla si gole guzice a danas odlaziš i ulaziš u krasan stan. Što nedostaje ovom jebenom stanu?\” \”Žohari\”, rekla sam, \” i tridesetogodišnja sperma.\”
Comments
41 responses to “Gdje ste, žohari?”
E dobro si mu rekla!
Ti prema njemu čovek, on prema tebi svinja!
Ne daj stan!!!!
Imala sam prabaku od 93 godine, bistrog uma do zadnjeg časa, koja me je beskrajno nervirala jednom rečenicom koju mi je ponovila bezbroj puta, u svakoj mogućoj prilici : “Sve što radiš – sebi radiš.” Ta me je rečenica toliko iritirala, da bi me zaboleo stomak već kad bi ona započela da je izgovara. Zapravo je ona time izgovarala suštinsku, esencijalnu mudrost, čisti zen. Svi mi živimo sa svojim odlukama. Postoji jedna iznimka – kada smo roditelji, onda sa našim odlukama žive i naši potomci. Zato mi – kada smo jednom postali roditelji – prestajemo biti apsolutni gospodari svoje sudbine. Deo naše sudbine posedjuju naša deca. Sem ako nismo potpuno sebični i samozaljubljeni. Imam par pitanja. Zbog koga si ostavila svoju decu? I zašto su ti deca danas takodje razvedena? Ništa više neću reći. Ova dva pitanja su dovoljna.
potpuno istinita prica se ovih dana dogada mojoj prijateljici!!!Koje li slucajnosti…..
Zalosno,uvek sam mislila da brakovi sa mladjim muzem kad tad puknu,moje saucesce.
Luda si. Uostalom kao i uvujek.
Nisam u prvi mah ukapirala o kome se sve radi u ovoj priči, ali shvatila sam čitajući drugi dio priče da je sad u pitanju drugi u sličnom ili istom kontekstu kao početak priče… Ja nemam pojma šta moj muž radi, priznajem, ali meni ne; nosim se mišlju da znam šta i koga čeka moj dvanaestogodišnji sinčić kome je jednog dana neko prozborio u telefonsku slušalicu: Ja sam, tvoj tata… i ko zna šta još, ali on je samo to uspio meni prisutnoj to da prenese, zapitkivala sam ga ali ostalo je samo na tome…
Ja ne znam šta je Vedranu puklo? Muževi odlaze kad im nije dobro, ali ona kao pametna žena trebala bi nekako to dobro osigurati….jel’ tako ?
Gadno je bilo sastaviti ove redove. Svaka čast na hrabrosti, iskrenosti i duhovitosti koja Vas krasi i u tako teškim trenucima. I hvala na spremnosti da to podijelite sa hrpom nepoznatih faca, od kojih će se neke možda i naslađivati tuđoj nesreći. Ali, ‘ko ga jebe. Nije kraj, nego je novi početak. I tko zna što sobom nosi… Sve najljepše, Vedrana!
Svaka cast na hrabrosti! Glupo je ostati u nesreci do kraja zivota, zivot je kratak i treba ga prozivjeti, zrtve se ne isplate, sutra vam i vlastita deca okrenu ledja uz poznatu recenicu :”Nisam to ja trazio, tvoja je odluka.”Moto je gledati samo napred i nikad se ne osvrtati.
Znam da je lako dijeliti savjete drugima jer kaže se da smo sebi najbolji advokati a drugima najveći suci, no mislim da kroz svoj osobni primjer možeš naći i poveznicu na temu koju stalno na ovaj ili onaj način spominješ u tekstovima – stanje u regiji, nepravdu i opću destrukciju koju ljudi gotovo šutke podnose.
Mislim da je većina nas već odavno svjesna svega što se događa ali gotovo ništa značajno ne poduzimamo protiv toga. Godinama se savijamo pod novim teretom u nadi da će se nešto već promijeniti i možda vratiti na staro. Glavna politička poruka današnjice je “znamo da situacija nije u redu ali ako se sad ne stisnete, izgubit ćete i ovo što imate” ili “loše je ali može biti i gore”.
E tu sad dolazi tvoja situacija – savijala si se mužu koji je TEBI učinio nepravdu, kuhala, sexala se, glumila itd. Zašto? Zato što si na svu silu htjela vratiti ‘žohare’ koji su odavno pocrkali. Htjela si živjeti onako kako si navikla, vratiti trenutak prošlosti. Pružila ti se prilika s novim ljubavnikom, no nisi je iskoristila. Radije ono gnjilo poznato nego zastrašujuće nepoznato. Okrenuti novu ploču u životu iziskuje mnogo hrabrosti a nitko ne bi ‘zastrašujuće’ promjene, već se vraćamo onom na što smo navikli, pa makar nas to i uništilo.
Ti često spominješ demonstracije, palež i bunt kao nešto pozitivno i potrebno da bi se stvari promijenile. Ali gdje su tvoje baklje i lomače bile kad ti je muž pokucao na vrata? Prvi put je otišao praznih ruku i to ti je bila prilika, no sad je druga priča.
Hoću reći da često reagiramo kad je već kasno, jer svi smo robovi svojih navika. Bolje živjeti u poznatim problemima nego se nositi s nepoznatima, jer sve nepoznato naš plaši…
Reč LJUBAV je mislena ili apstraktna imenica kao i STRAH, ČEŽNJA …
Ljubav u ovakvom svetu kakav je ne postoji. Postoje samo interesi (novac). Dve osobe osete nešto (tzv. leptiriće u stomaku), zaljubljuju se; posle godine, godine i po imamo vrhunac ljubavi i onda postepeno slabljenje te ljubavi do 3-će, 4-te godine braka, a onda bi svako ponaosob mogao da traži drugu priliku. Ceo ovaj proces matematički se može prikazati Gausovom zvonastom krivom. Postavlja se ključno pitanje kako biramo partnera? Prema Ridigeru Šahe-u (Das Geheimnis des Herzmagneten – Tajna magneta srca) “… svaka osoba koja traži vašu blizinu privučena je nečim što postoji u vašem magnetu. Svaki čovek sa kojim ste u nekom odnosu i koji vas na ovaj ili onaj način emocionalno dotiče, 80% je privučen snagom vašeg magneta a 20 % spoljašnjim okolnostima … ” i naravno ima još mnogo knjiga koji opisuju međuljudske odnose ali je jedno najbitnije: ” Zašto se Severina nije tucala sa nekim čovekom koji je kamiondžija jer kaže u pesmi da takve voli, nego je otišla na jahtu da se potuca sa milionerom?”, ili ” Zašto se Suzana Mančić nije tucala sa nekim čovekom što kopa po kontejneru već sa jednim grčkim super bogatašem?” Dakle, da ne dužim, jedini “magnet srca” su pare. I sad da ne citiram Šojića iz Tesne kože …
Imam osjećaj da je ovo Vedrana samo ispričala jednu priču, ne iz svog života i da je sretna u braku 🙂
Poštovana gospođo Rudan,
Ne znam da li je to što pišete literarna fikcija ili stvarni život ? No, čak i ako je to lično iskustvo, ne brinem ja za vas jer ste Vi jaka ličnost i hrabra žena, a u vašim godinama (neki kažu da su to najbolje godine) ljubav sve više “beži” prema unucima i deci, jer u tim tzv. najboljim godinama sve više razmišljamo o sadašnjosi i prošlost, a sve manje o budućnosti, jer je ona u svakom pogledu manje izvesna od “sadašnjosti!”
Vi ste potpuno ostvarena i kao žena i kao profesionalac i kao ličnost ! U Tamo daleko kažu: Ako nemaš decu i unuke, ako nisi napravio kuću i ako nisi napisao knjigu nisi ispunio životni zadatak ! VI STE SVE TO ISPUNILI !
Ne znam šta je to naopako u čoveku (ženi) da uvek više vole one koji ih ne vole, nego one koji ih vole !? Možda je suština u onoj rečenici iz pesme D.Maksimovič: “Ljubav je lepa dok se čeka!”
Na kraju, kada sam bio pubertetlija i “patio” zbg jedne klinke, moj mnogo stariji rođak mi reče: “E, sinko, život je kratak i niko nije vredan da zbog njega patiš, a osim toga nikada ne trči za curama i autobusima – uvek dolazi druga cura i drugi autobus !
Gospođo Vedrana, jedan osmeh unuka i unuke vredniji je od osmeha sto muškaraca. Dok je trajalo – trajalo je, ili neka bude šta bude !
Na kraju, svi smo mi ponekad ostavljali i bili ostavljeni !
Pito sam se da li me više boli neuzvraćena ljubav ili gubitak ponosa zbog poraza !?
SPLICO je napiso zaista visokouman komentar i svaka mu čast! Ne bih imao bilo šta da dodam !
Hmmmm… mislim da pripovedač i autor nisu ista osoba. Ali, priča je ipak divna i pogađa suštinu.
Vedrana pise sve sto cuje ili vidi, pa se bas puno ne brinem za nju. Ona nije samo romanopisac nego i “pricopisac”, dakle prica price o ljudima, Ja, ipak, vise volim njezine komentare nase politicke stvarnosti( i nestvarnosti). Ovdje se nema sto komentirati, Jedan od milion slucajeva.
17 godina volim istu osobu. Nekoliko puta mi je dignuo tlak i poželjela sam otici. To su bili nesporazumi, gluposti. Kad se covjek smiri realnije sagleda situaciju. Imamo troje djece, ali nismo zajedno zbog obaveza ili interesa. Preživjeli bi i da nismo zajedno. Žao mi je kad vidim da ljudi tako gledaju na ljubav i brak. Kao na interesne skupove. A činjenica je da je lakse odustati nego ustrajati… Baš je tužno što je toliko usamljenih, neshvacenih i nevoljenih ljudi.
oh oh oh…Vedrana cas vedri cas oblaci, a nas narod se prima. Pa, zena je ‘slobodna umetnica’ i ima svoje momente, ali ne mora znaciti da su sve price (kao ova gornja) iz njenog zivota. Ona je jedna sretna lady koja zna sta radi i koju bitangu treba a koju ne treba voliti.
* Interview sa V.R. – Preneseno iz Politike,
Чиме се поносите?
Поносим се што сам, мени се тако чини, у своју мрежу ухватила најбољег мушкарца на овоме свету. Да нема њега који ми из дана у дан говори како је живот леп, како је срећа у чоколади, црном вину, здравој деци, унучици и бадемима меке коре из његовог Бенковца, не знам како бих преживела.
oh
topli zagrljaj iz logora u Afganistanu i ne daj se draga.
never let up, give up or shut up until God takes you home…
ili dok te nema. nemam stava o postojanju svevisnjega.
Bolje sam, nego lose kumpanjan.
Ljubav pretvara ženski mozak u kašu.
Хало, Пожега… ово није Ведранина животна прича. Не примајте се као саучешће.
Eh, moja Rudanova…i djecu si ostavila sa riječima da će shvatiti kada se sami rastave!? Pitam se zašto su se rastavili? Koji tužan, jadan i patetičan život ti vodiš…Nije ni čudno da grizeš i truješ sve oko sebe. Onako, kršćanski (znam da ti se diže kosa na glavi na taj spomen) želim ti mir i sreću. Možda onda kreneš pisati pozitivno i bez mržnje, pa će se taj optimizam preliti i u one koji čitaju tvoje piskaranje. Ovako samo radiš javnu štetu.
Sve što počinje s “onako kršćanski” nastavlja se sa “gledam te svisoka”.
DOSTA FIKCIJE, PRIČAJMO O ZBILJI!
The truth about Syria :http://www.youtube.com/watch?v=Ue3NOxQ9abw
jebena lažljivica Angelina!!!!!!!!!!!!!!!!!!
ako imaš divnog, dragog, pazljivog muza, gledaj dobro okolo, mozda naidješ na još boljeg
Vedrana Rudan je književnica. Književnice pišu, uglavnom izmišljene stvari. Možda sa malo autobiografskih momenata. pisati se može u prvom ili u trećem licu, jednine.
Ne razmeme zašto ljudi koji komentarišu priče VR smatraju da im se ona u tim pričama poverava i baš im priča o sosptvenom seksu, deci, muževima i zloćama- Ja mislim da ona hvata licemerje svoje okoline i izruguje mu se. Ljušti tanku skramicu društveno prihvatljivog ponašanja da bi izašlo ono što ljudi misle a ne smeju da kažu.
Inače sam pročitala sve što je Vedrana napisala, nešto i više puta.
Smatram da iz tog razloga imam prava na ovaj komentar.
draga vedranela ti i da prednes ja cu reci sjajno sta cu kada je u pita ju ljubav patoloska or bilo kakva druga nije bitno ljubav je ljubav und ih libe dih:):)
Ajde da I ja lupim nesto – Tagore – trazim sto ne mogu dobiti, a dobijam sto ne trazim… Draga Vedrana imali ste good run, nemate sa njim decu, samo nekretninu, iscedili ste jedno iz drugog sto se moglo I sada treba ici dalje…uostalom otkud nada kod vas da onaj koji izda zajednicu ne jednom vec dvaput to nece uciniti ponovo… Ljudi drze svoju srecu taocem prevelikih ocekivanja da ce se u njihovim zivotima sve odvijati prema zeljama, a zanemaruju da je zivot vrlo krha I malo verovatna pojava, tako da I samo disanje treba biti razlog za zadovoljstvo… Uostalom u vasim godinama imate 2 opcije – uciniti kao u vasoj divnoj skaski o psu I dobiti nesebicnu ljubav ili se ponasati kao neko ko jos uvek nije u menopauzi I ici iz jednog razocarenja u drugo obmanjujuci sebe usput I pravdajuci sve trenucima srece I mira.
aj,aj,aj,aj,Siora Rudan colta in fallo,ancora,servira price koje jadne kucanice bez samopostovanja zele cuti,dobar marketing,nikakva sostanza!!!!
Bila istina ili fikcija, ali evo…nešto piskarah nedavno…čak zaradih knjigu, nekom se svidjelo 🙂
RETROSPEKTIVA by Ana T.
“Da.
A počelo je obećavajuće.
Ono – fina familija, još finiji stan, na najfinijem mjestu u gradu zvanom Biserom našega Jadrana. Opjevao ga Ivo (G)Robić. I njega promatrala iz prikrajka, na onoj terasi, pa krenula u crkvu do kuće, kod najzločestije časne sestre ikada, tamburat po klaviru…
No, kanda su se zvjezdice malko krivo posložile, il’, što bi reko moj komšija – nekako mi loše grah pao…
Sprašilo me u školu, ravno godinu dana ranije od normalnog, jer da neće trpit markiranje iz vrtića. A kao mladu nadu, u rangu Ive Pregorelića, ubacilo me i u muzičku. Jel’ se to danas zove glazbena?
E, to godinu dana ranije-kasnije se pokazalo jako dobrim u samo jednoj stvari…dok nas je mlada skojevka vrbovala pred maturu za SKJ, mene je zaobišla jer sam bila maloljetna. ‘Ajde, bar nešto…
A lijepi dani djetinjstva završili su sa osnovnom. Pojavio se osebujan lik imena S.Šuvar, raspršio nas kojekuda i nikuda, pa dvije godine tu, pa dvije tamo, pa mi danas piše u radnoj knjižici, onoj sa zvijezdom i bakljama – CZKUOIK…em sam obrazovana, em sam kulturna….recimo da je to bila Prva riječka…
A ondak je kraljica majka rekla – ja pravnica, ti pravnica.
I nema majci da mi se motaš s nekim smetlarima i šljakerima.
U obzir dolaze samo profesori, doktori i inžinjeri.
Može i pravnici.
Po mogućnosti Dalmatinci, jer sve ovo drugo je bljak!
Ok, Aladine, tvoja riječ – meni zapovijed.
Pa odo’ na Pravni.
Da me ubiješ, nemam pojma kako sam uopće uspjela bit prva ispod crte na prijemnom…i taman kad sam se nadala da neće bit ništa od toga, cura iznad odustane…prasica.
Ja na Rujevicu, Rujevica na mene…katastrofa…
Istinabog, kantina je bila super, okolni kafići isto, ali kad sam upisivala drugu godinu, sa dva uvjeta, naravno, teta u referadi me pitala kako mi je to uspjelo….same dvojke.
***
Bilo kako bilo, pojavio se neki čovjek, čak ne ni dečko, nešto smo petljali i zapetljali, naravno, nakon par mjeseci veze.
Pa pita mene kraljica majka – a kćeri, jesi ti trudna?
A ne, ti si…
A, kaže ona, hoće li te on ženit? (toliko o finoj familiji)
Pa, ne znam, valjda hoće…
E, tu je onaj grah, fažol s početka priče počeo pokazivat svoju zlu ćud…
Pa se rodila moja prva diploma. Slatka, mala, ružičasta, mamino prvo zlato…doduše, svojeglava u startu, morali je izbacit na svijet vakuumom.
A bila je to ona ’83.
Onomad kad nije bilo pelena, mlijeka, kave, limuna, deterdženata.
Kad se vozilo par-dišpar.
Kad je Rijeka bila podijeljena na tri strujne zone, pa smo se nosali svaki treći dan na 11.kat nebodera pješice…
Kad je Ante Marković slavodobitno proglasio tečaj dinara i marke 1:7.
A ondak je došla stabilizacija – jel’ to inačica za recesiju, krizu?
Pa je to 1:7, došlo na 1:9, pa 1:13, pa fijuuuuuuuuu…ode sve u vražju mater. Po prvi put otkad ja živim.
E, ne budi lijena, kažem ja, ‘ajde onaj CZKUOIK da malo pokrijem barem višom ekonomskom…
Ma, kako sam stavila nogu na stepenicu faksa, tako me opet blagoslovilo.
Pa se rodila moja druga diploma…opet mala, bucmasta, ružičasta, zlato mamino.
A grah nikako da se posloži.
Baci ga ovako, baci ga onako, pa preko ramena, pa ispod lakta, a on svaki put – u ništa.
I nekim čudom dobijem posao. Nakon nešto godina rada “preko omladinske”. Ajme, koliko bi mi danas te godine značile u onoj sivoj, jugoradnoj knjižici…
Uzgred, ne vidim neke velike razlike – onda je bilo preko omladinske, danas na ugovor…bez ičega, k’o i onda…
Kažem ja, sjaši Kurta da uzjaši Murta, jedino što se promijenilo su kulise i glumci, drugo, brate, sve ostade isto…
***
I onda kad je Šerif Konjević, negdje ’89. doš’o zapjevat na Naftu, dopizdilo mi, muž se propio, ja utekla, ostavila sve, osim djece i naših krpica…
Kojim putem i kako stigoh ovdje gdje sam danas, vjerovatno ni sam Bog ne zna, i on je valjda čupao kose ruse kad bi čuo za mene.
Prešla preko mosta, naletila na naočitog, situiranog, sređenog, doduše razvedenog, čovjeka, koji je bio spreman prihvatiti i mene i moje paketiće…Kao, bila sam pažljiva, jer tko se jednom opeče, puše i na hladno, samo meni pametnoj nikad, ali nikad nije palo na pamet da pitam – a zašto ti je prva žena utekla kad si tako super kako kažeš da jesi?
I kako to biješe u ljubavno-horornim vikend romanima, ispostavilo se da čovjek, osim što je naočit, baš i nije vrhunac izbora…onako, sve je divno i krasno dok ne zatoči lovinu u zlatni kavez, a ondak – šipak.
Počinje tortura, gospon Zagušljivi postavlja uvjete, ne bi čovjek vjerovao koliku moć psihopati imaju nad sebi podređenima…nije imao mira dok me nije natjerao da dam otkaz. Taman negdje pred kraj rata, a njega k’o za vraga nitko nije mobilizirao…jedinog u selu…a on, hrabar, ratovao iz fotelje. Uspješno.
A ne bi ja bila ja, pametna da nisam opet htjela u neku školu.
Naravno, stigla je i treća diploma, ljubi ga majka, a nedugo nakon njega i doktorat.
U obliku još jedne male, bucmaste, ružičaste, mamine…
Vrli suprug i otac jednog se dana samo pojavio, spakirao kovčege i kaže – odoh ja na brod.
A ti se draga slikaj, da ne kažem jebi, sa četvero djece.
Sredstva su ti limitirana.
Kartice – nula bodova.
Radijus kretanja – do mosta, Hrvatske je tebi dosta.
Osamnaest (brojkom 18) godina tulavog života.
Poniženja, gnjavljenja, davljenja, ismijavanja…
A to nosi i neke posljedice sa sobom.
Malo da na žifce.
Ne malo, nego puno.
Srećom, nikad ne znaš što je dobro, a što loše.
Da mi nije bilo mojih diploma i doktorata, vjerovatno ne bi ni mene bilo…
Istina, trebalo je to odškolovat, barem one prve dvije ljepotice, a vrijeme je bilo nekako, onako…lošije nego prije, a bolje nego danas.
Mijenjali su se likovi u onom cirkusu zvanom Sabor, mijenjale se valute, dolazili neki novi ljudi pitajbogaodakle, svi držeć se za srce desnom, a s figom u džepu lijevom rukom. Zlu ne trebalo.
Mudrace za madrace, broševi, Sranaderi, Jace, Mace, cijela galerija nesuvislih likova koja se napričala svega i svačega, držeći se za trbuhe što od smijeha, što od prežderavanja….onaj počeo sa krađom viskija, a danas, evo ga i dalje negdje nekom daje savjete…ovaj drugi počeo sa kitom cvijeća, a danas skuplja kredite po Americi, pokazuje nam kitu, kupuje plaže po Biseru Jadrana (jel’ uopće zna plivat?!?), i drži u šaci cijelu ‘Rvacku…računajuć i mene.
Onaj treći, e, taj mi je najdraži, da mi ga je samo pet minuta priupitat nešto na samo, šjor Intendant, koji se grohotom smijao na spomen riječi “kriza” i čvrsto uvjeravao stoku sitnog zuba da Lijepa nam naša nije u istim govnima i da neće nikad bit – e, taj odjednom uteko.
Teorija zavjere, kažu.
Bolestan, kažu, Da, u glavu, kažem ja.
LOPINA, govorim vam i pišem otkad sam ga prvi put vidjela, a vi bi mene na Goli da još postoji!
I opet ode sve u vražju mater.
Po drugi put otkad živim.
Vidim ja da od onog mog fažola s početka priče neće bit ni kruha ni maneštre, da mi Zagušljivi uzima dah, a Intendant ždere živce.
I k’o da me čuo, Zagušljivi, naravno – iza leđa – pošalje prijedlog za rastavu.
A ima se, meže se, Bogu vala, pa uzeo najboljeg riječkog odvjetnika, koji inače brani ubojice i silovatelje…i lopine.
Da bi se rastavio.
Naravno, nek si lijepo uzmem djecu, nešto sitno crkavice posmrtne pripomoći zvane alimentacija, i nek idem kud me noge nose.
Ali i ne moram.
Jer da nam je baš lijepo živjet i bez papira.
Danas se čudim kako nisam u Lepoglavi.
U samici, kao okorjeli ubojica.
U sudnici – njih šest, a ja jedna.
Odvjetnik – isti pokojni Jeljcin. U roza DTR košulji. S masnim flekama.
Pa kaže socijalni radnik – a valjda vam je jasno da ćete se morat zaposlit.
Ma, dašta!
Samo su mene čekali sa CZKUOIK i 44 godine u gu’ici.
I to 2007.
A frau sutkinja veli da sam sretnica, jer Zagušljivi me niti tuče, niti ubija, a još će mi i alimentaciju dat.
Pa da ne bi popizdio.
I ubio.
No, kako život ipak nije ravna zaobilaznica ili dosadni autoput, tako se i meni malčice, kao, posrećilo.
Zvijezde, fažol, milostivi Bog koji je počup’o svu kosu radi mene, ne znam što – smilovalo se.
Taman kad je Zagušljivi imao nakanu “lijepo i dalje živjet sa mnom bez papira”, ja i opet – utekoh.
Nekako u isto vrijeme kad i moj omiljeni Intendant.
I opet uzeh sa sobom svo svoje blago, dječicu moju i svoje krpice.
Da ne bi poslije bilo – ti si me pokrala.
Jer, onaj potonji je krao, pa je najeb’o.
Navodno.
I odosmo mi u podstanare.
Fažol se konačno posložio u dobru klopu, čak smo ga začinili s malo pršuta.
Dobro, jest da radim za crkavicu, al’ se previše ne zamaram time iz zdravstvenih razloga.
Jest da radim za onoga koji “se obogatio teškim radom”, ne navodeć čijim, ali eto.
Ne dila više cvijeće nego banane i jabuke, ponešto benzina i ulja, ali tako to mora bit.
Svaka sila dovijeka.
Kao i sa Zagušljivim, tako ni ovi neće trajat.
A ja guštam.
Istina, imam pogled na Dubai, bura zna derat onako poprilično, ali ja to volim.
Volim to more, volim te ljude , a ponajprije svoje diplome i doktorate….
I magisterij!,
Na kraju, rodila se i nasljednica u drugom koljenu…unučica.
Čudo od djeteta.
***
I takoc.
Nisam, na žalost svoje kraljice majke , ni pravnica,ni ekonomistica, niti imam muža, a kamo li Dalmatinca, još manje profesora, inžinjera, a bogami ni doktora.
Samo ili na sreću – prodavačica. Sa nešto pedagogije, psihologije i životnog iskustva, a i volim radit s ljudima. Meni dobro, njima interesantno.
I čemu, zapravo, ova ispovijed?
Možda altruistična.
Da nekome, tko će možda jednom ovo pročitat, pokažem vlastitim primjerom da nikad nije sve skroz crno. Ni skroz bijelo. Da nekad ne pomažu ni ružičaste naočale.
Da je vrijeme, zapravo, izmišljena kategorija, a ono što nam se čini da ono jest, treba iskoristit. Na najbolji mogući način.
‘Ajde, živili.
I kad dobijete grah, koliko god buđav bio – možda od njega na kraju ipak ispadne dobra maneštra.”
I tako. Htjedoh reći, sve je život…bio jedan, dvojica, petorica…ma, čovjek raste i uči…
Ma, sta ce ti, Vedrana, koji moj, u ovim godinama nekakav smor od tipa. Sta je bilo – bilo je! Shvatam Tinsku: Volim …. i rado ga se secam:)) Sve je to smaranje, preganjanje, prepucavanje…ili, kako vec! Uzmi taj divan stan i uzivaj u SVOM zivotu i u SEBI ! Do vraga s budalama!
Ja sam se, nema mesec dana, razvela od mejla koji je nosio muzevljevo ime… Pre par godina spremao se put Pariza na 2 meseca. Kako su sve druge veze bile neverovatno lose, spore ili skupe – resili smo otvoriti jos jedan nalog (imao je svoj – imenom, tackom i prezimenom), da mozemo cetovati! Nisam mogla da smislim nista sto bih bila 100% ja – i kako mi je uzasno nedostajao, a da jos nije ni krenuo – napravim kovanicu imena i prezimena svog voljenog. Vremenom je sve manje koristio svoju adresu i ona “moja” je postala zajednicka, simbol bracnog poverenja… Imam poznanicu koja mi svakog radnog dana salje postu: razne fore i zajebancije. I cerkina prijateljica iz razreda ima mamu sa kojom razmenjujem skenirane strane skolskih radova kada je jedna od njih bolesna ili izostane sa nastave iz nekog drugog razloga i o, radosti moje – to cini sa adrese koja nosi ime i prezime njenog muza! Vec su mi moje prijateljice i kume proredile javljanja, jer im nije dovoljno intimno da dele svoje misli, dogodovstine, iskustva i tajne sa mnom – a da moj muz to moze procitati u bilo kom trenutku. Ali ja sam bila ponosna na nas odnos (nisam otvarala njegovu postu, verujem ni on moju); to sam oduvek htela kao dete iz rasturene porodice, sve u jednom: “glas majke, prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata”… Dok jednog dana nisam prosledila jednu od zajebancija moje poznanice na adresu muza, mami cerkine drugarice. Njegovo ime i prezime su poslali poruku nasoj kovanici od imena i prezimena oca mog deteta, neka u buduce takav sadrzaj saljem na ime i prezime njegove zene – licno! Moj muz mi je to saopstio da zvanicnije i hladnije nije mogao. Moja poznanica zatrpava NJEGOVU (!?) postu i sad ja zatrpavam coveku poslovno sanduce! U dane PMS-a, se zaista treba veoma povesti racuna o nacinu komunikacije sa zenom, narocito svojom, nakon 11 godina braka i … Dok jos nije krenuo na posao – pa se vratio, potom odgledao kojesta na tv-u i, na kraju mi pozeleo laku noc, ja sam za racunarom prelazila svoju golgotu. Napravila sam sebi divno postansko sanduce, i gotovo 8 sati prebacivala sve sto sam ikada ikome poslala i ikada od bilo koga primila. Izbrisala sam sve svoje kontakte iz NJEGOVOG (!?) adresara. Citala sam prepisku: Pariz prvi, pa drugi put; Nemacka, Crna Gora… i plakala dok je on hrkao. Javila sam se svim svojim prijateljicama (pa i na rudan,info), na kraju i – njemu. Svojim imenom i – devojackim prezimenom!
Katarina S,
Kakva “dirljiva” priča. Umalo da svršim od uzbuđenja…Ma, sav sam se naježio, mejla mi… Ma, idi bre… Suza suzu stiže… same se kotrljaju niz moje junačko lice… pre no što odem da nađem maramicu da me žena ne vidi ovako uplakanog, jedna molba:
Nemoj ubuduće, molim te, sa nama da deliš ovako dubokoumne intimne detalje iz svog života, jer ovaj blog čitaju i neki ljudi sa slabim srcem…
P.S. A što se tiče noćnog osmočasovnog rada na ” Mejl Golgoti”, javi se PIO Fondu da ti obračunaju beneficirani radni staž. Imaju oni razumevanja za takve slučajeve…
Kakav cinizam i nedostatek empatije. Civililizovano, humano i kulturno – nama šta !Homo homini!
svi su muškarci svinje
@ miki maus – naiskrenije, misicu… ja osjecam duboku empatiju – prema tebi (keve mi!). 🙁
Dvorska budaletino, o’ladi malo…
… taman pomislim da ima i većih kretena od tebe, a ti mi pošalješ demanti… Pritaji se malo, pametniji si kad ćutiš !
Znam da te žulja IQ, ali strpi se još malo… samo što nisu patentirali fleksibilne cipele sa tolerancijom +-beskonačno. Posle do mile volje možeš kad hodaš da ne zastajkuješ. Pisala već VR o tome. Čudi me da si kao dvorska luda nisi obavešten…
Ako je priča, dobra je. Ako je osobna priča, užasno hrabro. Ili priča očajnice?. Samo privremene očajnice, nadam se.