Eva na Iblerovom trgu

“Dabogda te majka rodila” promovirala sam u Beogradu. Nemate pojma kako sam prošla pa ću vam, skromna kakva jesam, ispričati svaki detalj. U dva sam dana gostovala, što uživo što umrtvo, na svim njihovim televizijama. Ima ih deset najmanje.

 Bilo me na radijima i novinama, večernjim, dnevnim, jutarnjim. Tamo sam toliko slavna da sam od direktora hotela Kontinental dobila jastuk na poklon jer sam rekla da u životu nisam bolje spavala.

Potpisivala sam knjigu na sajmu knjiga u Hali sportova. Žene, žene, žene… Sve Beograđanke koje imaju ili su imale majku kupile su moju knjigu. U repu je stajao čak i jedan stariji gospodin koji me pitao:”Imate li neku kesu, da svet ne vidi što ženi nosim kući”.

 Bila sam i u knjižari B92 u Makedonskoj ulici. Naravno da nisam knjigu potpisivala u knjižari jer je premala nego na ulici. Žene, žene, žene. U tri reda, beskonačan rep. Fenomenalan osjećaj, šteta što nisam imala fotoaparat da pokažem svojoj djeci tko sam ja kad sam u Beogradu.

 Jedna mi je gospođa rekla da je na sebe navukla džemper tri broja veći da bi moju knjigu mogla sakriti pred majkom koja mrzi knjige. Gospođa ima 65 godina a majka devedeset. Druga me pitala postoji li moja knjiga sa nekom drugom naslovnicom, bojala se što će njoj u pedesetoj reći mama u sedamdeset i petoj. Treća, u bijeloj bluzi, šapnula mi je :”Srećom, imamo samo jednu majku”. 

Neko sam se vrijeme kupala u sreći, slavi i ugodi a onda udijelila posljednji potpis i…I…Krajičkom oka na suprotnoj strani ulice ugledala “Zooloo“, prodavaonicu torbi. Ušla sam. Dragi i predragi Bože! Zašto me iskušavaš? Torbe, torbe, ali kakve torbe?! Na ribicu, na jabuku, na maramicu…Žute, zelene, crvene, plave, crne, srebrne…

Neke su žene zakasnile u knjižaru pa sam njihove knjige potpisivala u dućanu jer uz najbolju volju nisam mogla izaći iz kožnatog carstva čula. Po preporuci jedne od tisuću žena koje su bile oko mene kupila sam torbu koja nije bila jabuka iako sam željela baš torbu u obliku jabuke.

 Sretna, velika, slavna, moćna, nasmijana, uspješna, moja je knjiga tamo gotovo rasprodana, vratila sam se u Hrvatsku u kojoj me neće biti: u Novom listu jer me bilo u Večernjem listu. U Jutarnjem listu jer me ima u Večernjem listu. Neće me biti u Globusu jer me ima u Nacionalu. Neće me biti na Hrvatskoj televiziji jer sam pred dvije godine u “Hrvatskoj uživo” rekla da je Sanader lopov. Neće me biti na Novoj TV jer sam tamo jednom rekla što mislim o Židovima. Neće me biti na Kanalu RI jer sam tamo jednom rekla što mislim o njima. Neće me biti na Hrvatskom radiju jer sam mnogo puta rekla što mislim o Hrvatskom radiju a od njih sam dobila i otkaz. Ukratko, ja sam u Hrvatskoj Žena Koje Nema.

 Ali…Kad sam ušla u kuću, totalno depresivna, skočila sam na www.zooloobags.com i opet prošetala onim beogradskim dućanom. Autorica torbi je Larisa Županjevac Nikolić fenomenalna ženska rođena u Londonu, arhitekturu je diplomirala u Beogradu, ima četrdesetak godina i moj je život ispunila čistim užitkom.

Nazvala sam moju Helu pa smo skupa, svaka sa telefonom u ruci, gledale u ekran i uživale. Što izabrati? Kako pijanac u tvornici alkohola prelomi koju će bocu zgrabiti za vrat? Odlučile smo, njoj crna jabuka, meni plava. Jes! Kako doći do jabuka koje moraju biti naše sad i odmah?! Srećom, zajednička prijateljica baš je te noći putovala za Beograd, bila je to noć od četvrtka na petak. Napisala sam poruku. Već u nedjelju Hela i ja bit ćemo vlasnice dviju prekrasnih kožnatih jabuka.

A sad se vraćam poslu.

Dana osmoga svibnja, u jedanaest sati, na Iblerovom trgu u Zagrebu potpisivat ću svoju knjigu. Svi će umirovljenici, žene starije od šezdeset a muškarci stariji od šezdeset i pet godina, knjigu “Dabogda te majka rodila” dobiti besplatno. Naravno da će morati dokazati da su umirovljenici.

 Znam da je Zagreb u Hrvatskoj i da me nećete prepoznati. Pomoći ću vam. Ja ću biti ona sretna žena s velikom, plavom jabukom u ruci.


5 Comments

  1. Petar
  2. mrgud
  3. Goga