A gdje su tu proteini?

Rijetko odlazim u grad jer mi prilaze žene pa krene priča. „Ovako više ne mogu. Samo mi vi možete dati savjet.“ „Žurim u banku“, kažem gospođi u sivom kaputu. „Godinama čitam vaš blog.“ Ostajem na mjestu. „Čuvam unučicu, nisu mogli dobiti mjesto u jaslicama, navodno će ga za koju godinu dobiti u vrtiću, unučica je alergična.“ Šutim. Stojim. Čekam. „Alergična je…“ Isključujem se. Uključujem se.  „I onda sam kćeri rekla, maloj ću za doručak dati malo banane i meda.“ „Požurite“, rekla je žena koja je stajala pokraj nas, „i ja čekam. Ne može gospođa Rudan s vama izgubiti čitav dan.“ Sivi Kaput spustio je ton: “A onda mi je kći rekla, bananu i med?! Ti si luda! A gdje su tu proteini? GDJE SU TU PROTEINI?“ Ženi su oči bile pune suza. „Zašto mi ne donesu hranu za malu, moja je penzija nikakva, dala sam im stan, imaju dvije plaće, a ja moram okolo za unuku loviti proteine. Vi ste pametni, gospođo Rudan, pomognite mi.“ „Sve je jasno“, volim davati mudre savjete, „dijete treba vratiti materi.“ „Niste normalni! Odjebite i vi i vaš blog!“ Sivi Kaput me ljutito pogledao i ušao u dućan zdrave hrane. Znam dućan, može i na rate.

„Dobro ste joj rekli, glupača“, šapnula mi je žena u crvenom kaputu. „Kakva su joj djeca? Od starice koja ima tisuću i pol kuna mirovine traže da im hrani dijete. Gadovi.“ „Da, nevjerojatno“, rekla sam. „Nikad ne bih na tako nešto pristala. Moj se sin upravo vratio iz Amerike, tamo je tri mjeseca bio na specijalizaciji. Dala sam mu četiri tjedna da se odmori od leta, živi u stanu moga oca, ja brinem o tati, nepokretan je, ali nemam novaca za dom.“ „Mogli ste iznajmiti očev stan pa platiti dom.“ „Gospođo Rudan, ne slušate me. Moj sin živi u djedovom stanu. I onda sam nazvala sina, sletio je pred mjesec dana, odmorio se, pitala sam ga kako je i kako je bilo u Americi.“ „I? Kako je u Americi?“ Krajičkom oka vidjela sam ženu u plavom kaputu, nestrpljivo je cupkala u mojoj ordinaciji.  „Sin mi je rekao, ovo, gospođo Rudan, molim vas, neka ostane među nama, idi, stara, u kurac! Amerika k’o Amerika. Dane i noći provodim uz bolesnog oca, sin sam živi u devedeset kvadrata, nikad ne zove i ne pita kako sam…“ „Izbacite sina iz stana, samo pas koga tresneš lizat će ti ruku.“ „Vi niste žena, vi ste čudovište“, vrisnuo je Crveni Kaput, „blog vam je sranje!“

Plavi Kaput ima dvoje djece. Diplomirala su, oboje rade. „Gospođo Rudan, nije im lako.“ „Zašto im nije lako?“ „Vi ste pametna žena, ne vidite u kakvom vremenu žive naša jadna djeca?“ „Naša djeca žive u svom vremenu“. Bože, kako ja mogu govoriti kratko i jasno. „Da, ali u naše vrijeme nama je bilo mnogo lakše.“ „Naša djeca bi trebala krenuti u rat za svoje dobro poštujući ili kršeći pravila svoga vremena. Ne možemo mi voditi njihove bitke. Naše je vrijeme isteklo.“ Jebote, ni Aristotel ne bi bolje! „Moje vrijeme nije isteklo! Dok god budem mogla, ja ću im pomagati. Prodali smo teren na Krku. Svakome sam dala sto tisuća eura.“ „Bravo, gospođo, sad će lakše podnositi svoje vrijeme.“ „Nisu sretni. Rekli su, nije sve u novcu. Treba srušiti ovaj surovi tehno feudalizam.“ „Slažem se. Mene bole kukovi, ne ratuje mi se za bolje sutra ratnika bez kurca i ratnica bez jajnika. Nazovite ih i recite im da odjebu.“  „Današnja djeca se roditeljima ne javljaju na mobitel. Gospođo Rudan, vi ste bahata, sebeljubiva, luda, stara krava. Nikad više neću čitati vaše pizdarije!“

Ušla sam u banku. Stavit ću kuću pod hipoteku. Moja beba slavi pedeset i prvi rođendan. Dobit će novi auto. Siroče. Tri dana nije kakalo.

 20,447 total views,  61 views today