Vidimo se u crnoj vreći

Više se nitko normalan ne pita zašto su se poklali Srbi i Hrvati. Sve nam je jasnije da smo to učinili da bismo se dvadesetak godina kasnije mogli miriti. Ovih nam dana u Vukovar stiže košarkaš Boris Tadić a domaćin će mu biti muzikaš Ivo Josipović.

 Košarkaš će se sastati sa udrugama obitelji stradalih te zatočenih i nestalih, položit će vijenac na Ovčari ali će posjetiti i mjesto stradanja srpskih civila u Paulin Dvoru da mu, kad se vrati doma, ne bi rekli da je pretjerao u općenju sa ustašama.

Zaboravila sam, čini mi se da je to bilo devedeset i prve. Svi opatijski hoteli bili su puni izbjeglica. Među njima su bile i vukovarske majke sa sitnom djecom. Iako se znalo da JNA neće tako lako odustati od Vukovara, Tuđman je tada ipak zatražio od gradonačelnika Rijeke Slavka Linića da vukovarskim majkama i njihovoj djeci osigura autobuse koji će ih odvesti u smrt.

 Linić je to s gnušanjem odbio pa je odlazak autobusa punih jadne dječice i još jadnijih majki, djeca nisu znala kamo idu, organizirao Zagreb. Koliko ih je tamo poginulo, bilo ranjeno ili preživjelo nikad se nije doznalo jer su te žene i ta djeca imala samo jedan zadatak, povećati broj poginulih u, kasnije, Gradu heroju.

 Treba li zaboraviti? Naravno, reći će svi koji su pred dvadesetak godina govorili kako treba ratovati. Zašto smo ratovali polako nam sviće, da bi se na našoj i njihovoj strani obogatile dvije ili tri stotine familija. Ali, zašto se mirimo?

 Kamo nam se žuri? Kome će zaista pomoći susret  muzikaša i košarkaša? Svakako onim familijama sa naše i njihove strane i Amerima koji od nas, bivših Jugoslavena, mnogo očekuju. Moramo veselo u splitskoj luci prati njihove osiromašenim uranom kontaminirane ratne brodove, a trebat će i vojnike slati, danas u Afganistan, sutra u Iran.

 Samo slijepac ne vidi kako \”teroristi\” izmišljaju sve maštovitije načine da unište Ameriku. Ovih dana su strašni eksploziv uvalili u printere za kompjutere, da Ameri nisu bili budni ti bi printeri Ameriku pretvorili u Blizance. Uostalom, 11. rujan jest i bit će zlatnim slovima upisan u povijest terorizma, preciznije, povijest muslimanskog terorizma koji je jedini pravi terorizam. Ostali terorizmi su borba za pravdu. 

U ratu protiv muslimana nikad dovoljno ljudskog mesa. Potpuno je svejedno da li će to meso biti srpsko ili hrvatsko, glavno da ga ima i da meso, kad bude u istom avionu čekalo da ga netko iz aviona šutne u Iran, bude spremno letjeti u smrt onako kako to čine braća a ne krvni neprijatelji.

 Ništa nemam protiv oprosta, iako se neke stvari ne mogu oprostiti, ni protiv dobre volje generacija koje dolaze da učine nešto da živimo mirnije kad smo već tako blizu. Ali, čemu pompa, čemu vijenci, klanjanja, smješkanja, slikanja u paru muzikaša i košarkaša?

  Što će košarkaš reći hrvatskim udrugama stradalih te zatočenih i nestalih? O čemu će muzikaš misliti kad posjeti Paulin Dvor? Loši glumci dobili su težak zadatak. Rodbina žrtava još teži. Morat će se slikati i smješkati da oni koji su nas zavadili mogu opuštenije krenuti u novi rat.

U bitku za lovu, protiv \”terorizma\”, za \”demokraciju\”, za zaborav, za smrt koja će biti manje bolna jer je današnje oružje nježnije od noža i žice. Neću gledati predstavu u Vukovaru. Užasava me kako Hrvati s potpuno istim žarom kreću u klanje i klanjanje.


5 Comments

  1. Krešimir Preglej
  2. millica
  3. Ra
  4. jojjoj
  5. Irena

Vidimo se u crnoj vreći

Više se nitko normalan ne pita zašto su se poklali Srbi i Hrvati. Sve nam je jasnije da smo to učinili da bismo se dvadesetak godina kasnije mogli miriti. Ovih nam dana u Vukovar stiže košarkaš Boris Tadić a domaćin će mu biti muzikaš Ivo Josipović.


Vidimo se u crnoj vreći

Više se nitko normalan ne pita zašto su se poklali Srbi i Hrvati. Sve nam je jasnije da smo to učinili da bismo se dvadesetak godina kasnije mogli miriti. Ovih nam dana u Vukovar stiže košarkaš Boris Tadić a domaćin će mu biti muzikaš Ivo Josipović.