Ustaše po Jergoviću

Ovih je dana Davor Butković, stručnjak za vina, zubace i restorane, napisao kako je Jergovićev “Otac” “najbolja proza napisana na hrvatskom jeziku koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.”

Bezgranično vjerujem Butkoviću jer sam nekoliko puta, kao gošća mojih dobrostojećih znanaca, ulazila u oštarije koje je preporučio. U jednoj od njih uživala sam u sladoledu od rajčice sa preljevom od blitve.

Butković kaže,

“Otac” je, pak, knjiga koja me posve razoružala, iako se i s njom politički ne slažem: osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.”

Što je ovo? Zašto najveći hrvatski sommelier pije dok piše? Neću pročitati “Oca”!

A onda naletjeh na ovu rečenicu, “Jergovićev otac, etnički najčišći Hrvat na svijetu, ugledni sarajevski liječnik, bio je toliko dobar prema Srbima iz okolice Sarajeva da su ga oni, i to u vrijeme pune snage Titove Jugoslavije, bili proglasili počasnim četničkim vojvodom”. Ovo je ludo.

Ipak ću pročitati “Oca”!

Kako, kad je izdan u Beogradu? Neću pročitati “Oca”!

Ali, kad se u istom listu glavom i bradom ukazao sam Autor pa krenuo na tri stranice Butkoviću i meni objašnjavati što je pisac u njegovom djelu “Otac” htio reći…

Zapanjila sam se. Obično o književnim djelima pišu književni kritičari, samo ponekad i jedači prstaca u umaku od bijelog griza i meda od akacije, autori nikad.

S velikom sam pažnjom pročitala Jergovićev naputak kako čitati “Oca”. Autor objašnjava:

ne, naravno da svaki Hrvat, onaj koji je doživio Drugi svjetski rat, nije ustaša, kao ni onaj koji se rodio poslije rata, nije odogovoran za ustaštvo. Ali svaki je odogovoran pred ustaštvom. Jasno, govorim samo o Hrvatima koji su vrijedni građanskoga i ljudskoga poštovanja. Ta jedna rječca “pred” umjesto “za”, zapravo je ključna…

Zašto Jergović kolegi iz iste kuće nije jednostavno poručio, stari drž’ se šanka i orade prelivene vrućim pivom, ostavi “Oca” na miru kad ne razumiješ što ja mislim o ustašama. Ali ne. Najveći je Hrvatski Živući Pisac, poznat po opakom jeziku, prema Butkoviću i ostalim možebitnim slijepcima bio nježan i prenježan.

Uzela sam “Oca” u ruke. Citiram:

Odgovornost za holokaust dio je društvene, dakle kolektivne odgovornosti. Odgovornost za genocid počinjen u NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima, također je dio društvene, kolektivne odgovornosti. Odgovorni su oni koji su tog časa bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima. Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost.

Zatim Jergović nabraja što je naslijedio od oca a što od svoje “babe Štefanije”.

Kao što sam naslijedio progeniju donje čeljusti, koju su zatim godinama popravljali sarajevski ortodonti, tako sam naslijedio i nešto što je, barem posredno, u dalekoj intenciji, fiziološkome poremećaju ili mentalnoj zadatosti, djelovalo na moju babu Štefaniju da se raduje rušenju jevrejskoga hrama.

Ej, gospodine Jergoviću! Alo? Svi su Hrvati ustaše, djeca od ustaša su ustaše, djeca od djece ustaša su ustaše, djeca od djece od djece od djece …su ustaše. Nedavno ste pročitali Bibliju? “Djedovi su jeli kiselo grožđe a unucima će trnuti zubi”?

Čitati Bibliju? Danas? Ni Bozanić je više ne lista. Po Jergoviću, svi su Hrvati nositelji ustaškog grijeha onako kako su katolici nositelji istočnog grijeha. Po katoličkoj teologiji istočni grijeh je grijeh u kome se rađaju svi ljudi jer potječu od Adama koji je jeo sa stabla spoznaje i zla. Istočni grijeh je “naslijeđen” a ne “počinjen”, to je stanje a ne čin.

Po Jergoviću, svi mi Hrvati, potomci Prvog Hrvata, Adamustaše, nosimo na sebi ustaški grijeh. Čak i naša nerođena djeca. Tu se Jergovićeva teza malo odmiče od katoličke priče o istočnom grijehu. Katolička crkva je milostivija, ona grešnicima daje mogućnost da istočni grijeh odbace krštenjem. Krsti i malu djecu koja nisu počinila osobnoga grijeha da bi ih oslobodila grijeha naslijeđenog od Adama.

Mi Hrvati, potomci Adamoustaše, po Jergoviću, nemamo nikakve šanse da sa svojih leđa zbacimo ustaški grijeh. Katolici imaju još jednu prednost pred strogim Jergovićem. Nerođeni katolici nisu grešni, nerođeni Hrvati jesu ustaše. Treba li reći koliko su Jergovićeve teze nakaradne, nazadne, primitivne, diskriminatorske i opake?

Nitko normalan danas neće čitave narode i njihove nerođene potomke proglasiti zločincima osim ako nije glup ili bolestan. Jergović nije glup.

Što mu je bilo na umu? Probiti se ovom “egzotičnom” teorijom na srpsku top listu? Srbe će sigurno usrećiti teza po kojoj su svi Hrvati ustaše dovijeka čak i onaj kome je otac bio “počasni četnički vojvoda”? Ova knjiga diskretno poručuje i da su svi bolesni Srbi koje je liječio Jergovićev otac četnici!?!

Siroti, siroti, siroti Jergović. Treba pročitati njegovu knjigu. “Otac” je priča o Jergoviću, ne o ocu. To je ispovijest čovjeka koji ni u svojim pedesetima ne može preboljeti činjenicu da je odrastao bez oca i majke.

Ovo je loše napisana ali ipak dirljiva knjiga o sredovječnom dječaku koga treba žaliti, kome treba pomoći, kome se ne bi smjelo suditi. A Butković neka ostane pri jastozima u haljini od ribane repe.

Tekst je objavljen u Nacionalu 24.8.2010.


5 Comments

  1. sisy cat
  2. prolaznik
  3. Iva
  4. SuperEgo
  5. fahro