Udovice i glupi Dalmatinci

Gledala sam film o udovicama Domovinskog rata koji se na Hrvatskoj teve prikazao u porno terminu jer su se udovice Domovinskog rata uznemirile. Netko im je rekao da se autor filma izruguje njihovoj sudbini. Zbog frke koja se digla pogledala sam film.

Jedva sam izdržala do kraja.  Film je beskrajno dosadan, slinav, banalan, ukratko, loš. Trebao je biti, valjda, oštra kritika države Hrvatske koja se zaista svinjski odnosi prema udovicama poginulih heroja. Umjesto toga vidjeli smo još jedan film u nizu koji se ruga Dalmatincima iz Dalmatinske zagore.

Prepričat ću sadržaj za one koji dosad nisu gledali ovu pizdariju. Država Hrvatska kojoj nikad dosta para želi u svim županijama provjeriti koje udovice imaju partnera jer po zakonu, kad udovica hrvatskog poginulog heroja nađe muža, gubi pravo na njegovu mirovinu. Na tu bi se temu mogla napraviti dobra zajebancija kad to ne bi bila istina. Možda se zakon u međuvremenu promijenio, ali sjećam se godina odmah nakon rata kad se udovice nisu udavala da ne bi izgubile mirovinu.

I tada i danas me zanimalo zašto udovica gubi mirovinu kad se uda? Prestaje li činom njene udaje njen pokojni muž biti heroj? Nije li uz njega koji je dao život za Hrvatsku istovremeno i njegova žena koja ga je doma čekala i strahovala skupa sa djecom također heroina? Što je pali heroj bio svojoj ženi? Pastuh kome se, kad ga njegova udovica zamijeni drugim, ukida status heroja?  Ili je njezin muž bio netko tko se o njoj brinuo, sad je našla drugoga pa se heroja može otpisati?

Nisu sve udovice Domovinskog rata bile žene sa posebnim potrebama. Mnoge od njih su radile, nije ih muž hranio, on je samo mislio, sirotan, da ima smisla staviti na kocku život za Domovinu. Za razliku od “heroja” koji se trenutno valjaju Hrvatskom udruženi u kojekakve “udruge” i imaju sramotne privilegije, poginuli borci jedini su pravi heroji Domovinskog rata. O njima povremeno slušamo, žive ratne profitere, gadove svih profila, “generale” zločince, slušamo i gledamo svaki dan. Njihov status nikad nije bio problem.

Sirote udovice nemaju izbora. Moraju ostati u vječnoj crnini, bez prava na normalan život i ljubav. Odnos države Hrvatske prema udovicama Domovinskog rata je bešćutan, sramotan, odvratan, ženomrzački, tipičan za Hrvatsku u kojoj žene moraju biti “svetice” po kriterijima kriminalaca koji vladaju ovom usranom zemljom. Žene koje žive ne umru tretiraju se kao uspaljene kurve koje ne mogu sačuvati uspomenu na palog heroja.

U ovom blesavom filmu udovice su bile u drugom planu, glupi Dalmatinci iz Dalmatinske zagore u prvom. Često se pitam zašto su u modernoj hrvatskoj kinematografiji Dalmatinci, samo Dalmatinci, čisti idioti? Budaletine u prljavim, bijelim majicama bez rukava, podriguju, prde, igraju balote, psuju, rugaju se jedan drugome, žene jebu na brzinu i uvijek, baš uvijek i u svakom filmu u jednom se trenutku na ekranu ukaže limena glazba? Sve sam to vidjela i u “Ministarstvu ljubavi”. Začudilo me jedino što nigdje nisam ugledala magarca. Očito se režiser malo pogubio.

U ovom sranju od filma državni “inspektori” provjeravaju seksualno ponašanje hrvatskih udovica iz svih krajeva Lijepe Naše, čak se u filmu i spominju udovice Istarske županije. Pa ipak se ni jedan “inspektor” nije usudio krenuti put Poreča.  Režiser očito misli da u Poreču ne možeš naletjeti na glupana, a ako nema glupana, nema filma ni satire ni komedije ni kritike oštre poput britve. Jadni Dalmoši. Poznajem tolike glupe Puljane, Opatijce, tamo sam se rodila, Lovrance, Riječane, zašto u hrvatskom filmu ljudi iz mog kraja nisu glupi? Nije li to ipak neka vrsta diskriminacije? Ili to ima veze samo sa lošim režiserima kojima je lakše srati po grupi svima nam tako bliskih dlakavih, suncem opaljenih “majmuna” koji, žvačući čačkalicu, igraju na balote.

Osobno sam pogođena. S jedne strane znam da među “mojima” ima kretena koliko ti srce želi, s druge strane, muž mi je Dalmatinac iz Dalmatinske zagore koji je inkarnacija pameti i šarma. Ne loče, ne psuje, ne gricka čačkalicu, ne igra na balote, ne pljuje po cesti i ne žali što nam pod prozorom jednom mjesečno ne svira limena glazba. A ni magarac nam nije kućni ljubimac.

Udovice! Na vašoj sam strani. Izborite se da vam gadovi ne otmu mirovine, zaslužile ste ih kao i vaši pali muževi.

Dalmatinci, što čekate? Osnujte Udrugu za zaštitu digniteta Dalmatinaca iz Dalmatinske zagore.