Trupci i vime

Otvoreno pismo članovima Udruge UŠ*

Drage moje uši, ima nas tisuću. Švicarac je pao, rata će nam za tri lipe biti manja. Ovih je dana u svom tjedniku najdugovječnija hrvatska kolumnistica napisala kako smo same krive za položaj u kome smo se našle. Gospođa zna, život bi nam bio lakši da imamo više pameti a manje potreba.

Jesmo li mi uši zaista razmažena, nerazumna gomila? Gospođa kolumnistica koja na nas s visoka gleda iz svoga sto i nešto metarskoga stana ne piše na kakav život imaju pravo budale koje su digle stambeni kredit, ali se nešto ipak može iščitati između redaka.

Dečko u četrdesetoj trebao bi spavati u istom krevetu sa majkom, njihov je odnos davno ovjekovječila literatura i psihologija, cure u dvadeset i petoj sa tatom, u novinama piše, tate vole svoje djevojčice. I dečki i cure, nakon što pojedu topli obrok iz javne kuhinje, morali bi se tucati u nekom od javnih parkova, bijela kuga ne bi smjela požderati Hrvatsku.

Nama ušima, i ne samo ušima, pretenciozni, korporacijski analitičari stalno šalju istu poruku: ne kukajte, bijednici, sami ste krivi za svoju sudbinu. Ne volite raditi, kad radite to je samo na crno, birate posao, želite svoj krov nad svojom glavom, u Evropi su svi građani podstanari, posla ima ali dobre volje u hrvatskih lijenčina nema.

Sa svih ekrana i iz svih listova na nas reže ili nasmiješena Kosor ili ozbiljni Čačić. I ona i on znaju, stotine tisuća neradnika baulja Hrvatskom jer je to njihov izbor. Da nisu radili u propalim tvornicama, brodogradilištima, hotelima, gdje bi im bio kraj? Kosor i Čačić mašu glavom, stoko, nismo zadovoljni.

Što mrki dvojac nudi nama, lezi lebe da te jedem, likovima? Mogli bismo biti pastiri, stočari, samaraši…Samaraši? To su ljudi koji uz pomoć stoke izvlače trupce iz hrvatskih šuma. U zlatu su plaćeni. Neki zarađuju preko pet tisuća kuna.

U pravu je Kosor. Da stalno trčimo za ovcama ili izvlačimo trupce iz dubokih šuma naše bi potrebe za odjećom, obućom i stanovanjem naglo splasnule. Uštedjeli bismo brdo love, tri tisuće kuna, toliko zarađuju pastiri, nije mali novac ako ti je hrana besplatna. Pastiri se mogu hraniti ovčjim mlijekom, usta na sisu da se ne troši na kupnju lončića, samaraši neka zimi ubiju jednu divlju svinju imaju mesa za tri mjeseca. Ljeti mogu loviti zeca dnevno.

Za godinu, dvije ili pet, pastiri bi sa svojih leđa mogli zbaciti ovčje runo, samaraši debelu ponjavu, govorim o zimskom periodu, pa krenuti u bilo koju banku i tamo u kešu uplatiti stan sličan onome u kome živi Kosor, najdugovječnija kolumnistica i Čačić.

U čemu je zapravo problem nas ušiju? U tome što nemamo baš nikakve šanse doći do kolumnista i zapitati ih kako to da oni žive u stotinu i više kvadrata, primaju uglednike u svom salonu, kuha im krasni, mladi kuhar, a nikad nisu za ovcama trčali? O izvlačenju trupaca iz hrvatskih šuma da se ne govori. Nama ušima velik je problem i kako Kosor i Čačića izvući iz njihovih stanova za koje znamo kako su ih stekli.

Moramo li zaista svakodnevno gutati uvrede bahatih spodoba i njihovih dvorskih piskarala. Kosor? Kosor je gospođa čije je neznanje svemirsko. Čačić? Poduzetnik i političar premazan svim mastima pred kojim je opet svijetla budućnost jer živi u zemlji u kojoj postoji snažna sprega između korumpirane vlasti koja glumi borbu protiv korupcije i korumpiranih medija koji je u toj glumi žestoko podržavaju. A suštinskih promjena, naravno, nigdje.

Kome je od političara koji su trenutno na vlasti oduzeta jedna ukradena kuna? Kad će netko Kosor izvući iz stana? Hoće li itko reći Čačiću da je totalno neprimjereno da o poštenju, časti i budućim političkim planovima govori čovjek iza koga se vuku brojne afere, o dvoje mađarskih mrtvaca da se ne govori.

Vesna Pusić, ta Majka Božja hrvatske politike, pred izbore maše svojim djevičanstvom kao da je pred njom prva bračna noć iza koje će mladoženjinoj zabrinutoj rodbini pokazati krvavu plahtu. Nema u Hrvatskoj birača koji vjeruje djevici iza koje su noći provedene u klinču sa Ferenčakom i Poropatom, da spomenem samo osuđene.

Zašto Milanović misli da će u kompi sa prastarim potrošenim kantama u koje spada i Jakovčić dobiti tri glasa više? Dakle, mi sirote uši, ovih dana moramo banci vratiti stan i krenuti u pastire ili one druge jer smo svojom lijenošću upropastili zemlju i prodali je belosvetskim lopinama. Ajmo, ovčju sisu u hrvatska usta pa trk u nove pobjede.

Prije toga svakako baciti oko na marljive Bosance i Makedonce koji boga mole da im Kosor izda dozvolu za dudlanje vimena onih vunom obraslih živina. Ali, Kosor, opsjednuta bitkom za naše dobro, ne da pa ne da. Doduše, poručuje, opako pokazujujući bijele očnjake, moje je strpljenje pri kraju, ne zajebavajte, Hrvatice i Hrvati. Uvest ću one inozemce pa nikad nećete doći do stana.

Slažem se, treba reći istinu, ovu zemlju vode todorići, temobajli i NATO. Zato poruke Gospe Od Klepetanja ne treba preozbiljno shvatiti. Svi znamo što je hrvatska sreća: posao na kasi marketa, mobitel u torbi i put u Afganistan. Nije Kosor bitna ali nervira. A mi nikako da skontamo. Ne treba nam mobitel, Egipat nam treba.

Tekst je objavljen 8.2.2011. u Nacionalu.


9 Comments

  1. učiteljica
  2. Zdenko Cerovečki
  3. naja
  4. andrea
  5. maja
  6. martina n.
  7. Budimir Novakovic
  8. Daca
  9. Maya

Trupci i vime

Otvoreno pismo članovima Udruge UŠ*

Drage moje uši, ima nas tisuću. Švicarac je pao, rata će nam za tri lipe biti manja. Ovih je dana u svom tjedniku najdugovječnija hrvatska kolumnistica napisala kako smo same krive za položaj u kome smo se našle. Gospođa zna, život bi nam bio lakši da imamo više pameti a manje potreba.


Trupci i vime

Otvoreno pismo članovima Udruge UŠ*

Drage moje uši, ima nas tisuću. Švicarac je pao, rata će nam za tri lipe biti manja. Ovih je dana u svom tjedniku najdugovječnija hrvatska kolumnistica napisala kako smo same krive za položaj u kome smo se našle. Gospođa zna, život bi nam bio lakši da imamo više pameti a manje potreba.