Stonsi u Beču? Smijemo li to propustiti? Mik će uskoro imati osamdeset, to je definitivno njihov posljednji koncert. Smijem li umrijeti a ne to doživjeti? Doduše, već sam bila na tri njihova posljednja koncerta, to vjerojatno neće biti njihov posljednji, ali bi mogao biti moj. Preko interneta karte su nam za minutu bile v žepu.
Mužu sam rekla da bi možda trebalo kupiti samo jednu, ja se mogu švercati. Prijateljica mi je ispričala kako. Žena mojih godina, dakle u osmom desetljeću, stane pred lika koji gleda karte. Sijeda, naočale na vrh nosa, cigareta visi iz usta. “Pusti me unutra.” “Gospođo, gdje vam je karta?” “Ne treba meni karta, ja sam bubnjarova kurva.”
“Nema šanse. Bubnjar kome bi ti mogla biti kurva je umro, ovaj novi ima pedesetak godina.” Moj je muž jebeni zlobnik. Zato smo kupili dvije karte. U Beču smo bili pet dana jer tamo imam obožavatelja koji nam je na raspolaganje stavio ogroman stan, garažu, dočekao nas je i pun frižider. Hvala, doktore.
Moram biti iskrena, ja o muzici Kamenja znam malo ili ništa. Na njihove koncerte idem da bih se mogla preseravati. Oni su meni nešto kao šanelka, ali ne ona iz Turske. Kad sam muža pitala hoće li svirati Hejdžud samo me ošinuo pogledom.
Beč je predivan. Toliko nevjerojatno čist da te oči bole. Otići iz Rijeka koja izgleda poput godinama neočišćenog svinjca pa ući u bečku podzemnu je šok koji ubija. I na maske se navikneš. Na ulicama vidiš ljude svih boja i u svim oblicima. Ima mnogo invalida. Ulaze u dućane, restorane, kupuju, smiju se, uživaju u životu. Mi naše držimo u kući ili im na ulicama postavljamo nepremostive prepreke. Hrvatska je bešćutna zemlja.
Cijene pića i ića u centru su osjetno niže nego u Opatiji. Svi koji te poslužuju imaju osmijeh na licu. Ljudi su opušteni, nitko nas nije gledao kao da smo mu ubili i oca i mater, sve u jednom danu. Koje olakšanje, čak i nelagoda. Kad izađeš iz Hrvatske, zemlje potpunih luđaka, tu ne mislim samo na predsjednika i Prvu Mamu, Beč ti je nešto kao leden oblog na opekotinu.
A onda je došao petak. Hoće li moj muž pogoditi brojeve svih tih vlakova koji nas moraju odvesti do Kamenja? Pogodio je. Vidjeli smo Stadion u daljini i horde obožavatelja. Već viđeno. Ekipa od sedam do sto i sedam veselo je stupala prema mnogobrojnim ulascima u raj. Organizacija je bila fantastična.
Oko nas na tribinama bili su i rokeri u osamdesetima i njihovi unuci i praunuci. Začudilo me, čim su sjeli krenuli su jesti. Gutali su kobasice i ispijali pivo kao da su stigli na posljednju večeru.
Buljila sam u mobitel i čekala početak. Još dva sata. A onda se na bini pojavila predgrupa. Pojma nemam tko su bili dečki, publika, njih milijun, oduševljeno je urlala. Frontmen, ako se to tako zove, bio je fenomenalan. Lijep poput Isusa, tamno crveni sako na golom tijelu. Meni najdraža muška odjevna kombinacija ako komad izgleda kao Isus Krist.
Otišao je Isus i došao Mik. Niste bili tamo? Žao mi je, ne mogu vam opisati atmosferu. Ja sam nakon tko zna koliko dugo vremena osjetila nešto kao sreću, nešto kao mir u duši. Čitav je stadion pjevao, gorjeli su mobiteli, Mik je plesao i pjevao onako kako više nikad nitko neće. Kejt je bio Kejt. Njegovo lice me podsjetilo na lice moje majke na samrti. Gledala sam Nonu Maricu sa gitarom u ruci i plakala. Uh! Svi smo bili u nekom boljem svijetu. U svijetu bez rata, bez mržnje, bez leševa, bez raketa, bez Putina, bez Ukrajine…
Jebiga. Pred sam kraj na binu su došla djeca iz Kijeva i pjevala Ne možeš uvijek dobiti što bi htio. Na ekranu se ukazala ukrajinska zastava. Šteta. Ja sam htjela jednu evropsku noć bez Putina.
A onda… Setisfekšn. Digla sam se sa stolice, pjevala i plesala. Kad se na ekranima ukazalo veliko DANKE krenuli smo doma razdragani. U podzemnoj nas je žena preko razglasa pitala je li nam na koncertu bilo lijepo. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeee, derali smo se.
Na povratku smo stali u Trojanama da krafnama ubijemo depresiju. Našem je autu prišao slovenski klinac i izderao se na nas jer nam je prednji kotač gotovo dotaknuo crtu parkirnog mjesta. Pripremio nas je. Još malo pa smo doma.
