Poljska i ja

Blago nama koji s vremena na vrijeme možemo izaći iz Hrvatske. Mnogo putujem ali Poljska je moja najveća ljubav. Tamo su mi prevedene tri knjige, uskoro će mi izaći i “Dabogda te majka rodila”, Krystyna Janda igra “Uho, grlo, nož” već desetu godinu, igrat će predstavu još tri. Sad već mogu reći da tamo žive moji prijatelji. Neću im nabrajati imena jer bih sigurno nekoga zaboravila pa to onda sebi ne bih mogla oprostiti.

Bila sam na književnom festivalu u Lođu. Letjeli smo iz Ljubljane za Varšavu. Na aerodromu su nas dočekali organizatori festivala. Vožnja od Varšave do Lođa novoizgrađenim autoputom traje sat i pol. Uz rub autoputa bukobrani. Kilometrima. Naselja nigdje. Korupcija. Netko je na bukobranima koji nepregledna pusta polja štite od buke digao veliku lovu. To je objašnjeno činjenicom da će se jednom, za jedno dvadeset godina, tamo izgraditi naselja pa će onda zaštita od buke imati smisla. Nakon frke firma koja je digla bukobrane za veliku lovu sada će ih poskidati. Za veliku lovu. Zašto Hrvatska na mene vreba iza svakog ugla?

U Lođu, grad ima milijun stanovnika, osjećali smo se fenomenalno. Bili smo smješteni u prastarom zdanju pretvorenom u prekrasan hotelčić. Druženje s publikom bilo je opušteno. Sat i pol smijeha. Lođ je danas grad kulture. Organiziraju se izložbe, književne večeri, mladi i stari umjetnici iz čitavog svijeta dolaze u ovaj krasan grad.

Razgovarali smo sa mladim ljudima. Svi oni u Evropi imaju slične probleme. Nezaposlenost ili rad na određeno vrijeme. Stalni posao koji ti omogućuje dizanje kredita i kupnju stana naučna je fantastika. Kvadratni metar stana u Lođu košta između 800 i tisuću eura. Kredit se može dignuti u zlotima, francima, eurima i jenima. Poljsku je nakon ulaska u Evropu napustilo 2 milijuna ljudi.

Mnogi mladi se vraćaju u zemlju zato jer im život u inozemstvu i nije bolji kad od mnogo veće plaće odbiju zastrašujuće troškove života. Ubija ih i nostalgija. Najteže im je u Americi gdje se svi stalno sele pa ne možeš sebi naći prijatelje koji bi uz tebe mogli biti bar nekoliko godina. Ako si visokokvalificiran onda radiš na bitnim projektima kao član međunarodne ekipe, s tobom rade Kinezi, Indijci, Evropljani, ali šef je uvijek Amer i uspjeh je uvijek “američki”. To frustrira pa se sad mladi Poljaci i Poljakinje vraćaju doma gdje ima manje love ali više ljubavi. Abortus je zabranjen. Katolička crkva tamo vedri i oblači. Možda ne ovoliko koliko kod nas ali trese. Srećom, rekle su mi Poljakinje, Češka je blizu.

U Varšavi smo bili tri dana. Dva milijuna stanovnika. Veliko gradilište. Nisam sigurna da ću ikad zaboraviti večeru koju je u svom domu organizirala moja izdavačica. Kuhar Gruzijac, uskoro će otvoriti restoran u centru Varšave, gosti iz Poljske, Francuske, Njemačke, Srbije, nas dvoje i jedan Amerikanac. Nekoliko smo sati uživali u fenomenalnim jelima i vinima i smijali se na pet jezika.

U nedjelju smo otšetali zajedno sa našom domaćicom do varšavskog buvljaka. Tamo bih mogla ostati do smrti. Prastari nakit, još starije torbe, srebrno posuđe, kristalne vaze, rukom tkani šareni vuneni pokrivači, igračke…Pet eura, deset eura… U vijetnamskom kafiću popili smo vrući čaj pa onda opet krenuli u lov na blago. Nekoliko sati na vjetrovitih minus dva prošlo je u trenu.

Poljske slastičarnice. Beze torta sa preljevom od jagoda. Ahhhhhhhhhhhhhhhh…Varšavska plastična palma u centru Varšave koja je u međuvremenu postala spomenik nulte kategorije. Dugu spletena od tisuću plastičnih cvjetova, i ona će postati spomenik, pokušali su spaliti, ni tamo ne vole pedere, iako mladoj autorici oni nisu bili inspiracija. Moji sugovornici pretpostavljaju da je lokacija problem. Krasna duga visi preblizu katoličke crkve. Već sam rekla, možeš ti ostaviti Hrvatsku ali ona tebe neće.

Mladi s kojima smo razgovarali nisu depresivni. Vjeruju da im može biti samo bolje iako im nije onoliko dobro koliko bi moralo biti. Skromniji su od naše djece. Ne kupuju automobile jer je benzin skup a parking u velikom gradu nemoguće je naći. Na posao se voze biciklom ili javnim prijevozom. Vikendom na izlet u susjedne zemlje odlaze autobusima. Cijena prijevoza je smiješna a ni hoteli nisu skupi. Ugodno je bilo razgovarati sa mladima koji nisu okovani očajem.

Trenutno po tipkovnici mlatim u Hrvatskoj. Pojma nemam što se ovdje događa. Namjerno nisam uključila ni jedan aparat koji bi mi o tome slikom ili tekstom nešto mogao reći. Živim u blaženom neznanju. Moja Rijeka ipak ima veliku prednost u odnosu na Varšavu ili Lođ. Ovdje vidim sunce.

Sunce? Jebeš sunce. Bila bih sretnija kad bi na Hrvatsku pala poljska ledena magla.

foto: MFA Poland


25 Comments

  1. OMERCIC HAZIM SVETOG SAVE 65/11 74000 DOBOJ
  2. tanja
  3. nikola
  4. JPM
  5. Ich
  6. somewhere-else
  7. Ilona
  8. Choopo
  9. sandra
  10. JA
  11. somewhere-else
    • slavica iz SA
  12. somewhere-else
  13. tatqua
  14. lakoca po citanju
    • Mimi-Mini
      • Janek
      • Tomasz
        • Mimi-Mini
  15. Siniša Babović
  16. lodz
  17. Aneta
  18. K
  19. Indira
  20. slavica iz SA