Otvoreno pismo ministru financija Slavku Liniću

Ministre!

Znamo se dvadeset i pet godina. Sjećate se kako smo ratovali? Vi ste tada bili financijski direktor Riječke rafinerije a ja novinarka Radio Rijeke. Stotinjak običnih ljudi  pokušavalo je učiniti nešto da se naš kraj ne pretvori u ono što on danas jest, regija sa gotovo najviše raka u Evropi. Dobronamjerni građani izgubili su u ratu protiv krupnog kapitala jer ste ga vi branili. Tada sam shvatila koji ste vi fajter.

Došao je rat. Vi ste bili predsjednik riječke vlade a zatim ste postali gradonačelnik. Ja sam ostala lokalno piskaralo. S vama sam se čula svakoga utorka ujutro, uživo ste za radio govorili kako ćete spasiti Rijeku. Mnogo sam vas puta intervjuirala. Nikad na vašem licu nisam vidjela strah. Ja se tih devedesetih nisam bojala za sudbinu Rijeke jer ste nas vi branili.

Od četnika. Od Merčepa koji vam je poručio kako će jedne noći očistiti Rijeku od Srba. Od Tuđmana koji je iz opatijskih hotela izbacio vukovarske majke i djecu i vratio ih u Vukovar da tamo poginu. Merčepu ste poručili da ga čekate. Tuđmanu preko novina, ja pisala tekst, da je zločinac. Rijeka nije imala ni svoga Norca ni svoga Glavaša ni svojih lora. JNA na nas građane nije ispalila metak iako su njeni ratni brodovi plutali pred riječkom lukom a topovske cijevi bile uperene i u moje prozore. Tada su se zloglasnom generalu Čadu pred vama gaće tresle. Koje herojsko vrijeme, moj Liniću! Kako smo vas voljeli! Vi ste bili naš junak za dvadeset i prvi vijek.

Zašto vam pišem? Zato jer sam danas dobila obavijest od Privredne banke Zagreb. Pred šest sam godina dignula kredit u visini od 75.900 švicarskih franaka, a na dan 31.12.2012. dugujem 53.556,69. Kamata 5,65%. Da vi niste ministar financija moj bi šok bio podnošljiv. Ali vi jeste ministar. Zato sam užasnuta. Znam kakav ste borac i znam da sa svojim protivnicima ratujete do posljednje kapi njihove krvi. A danas sam ja vaš protivnik.

Pomoći mi nema, to mi je jasno. Kad su mnogi, i vi ste pred dvadesetak godina bili među njima, bili spremni položiti život na oltar Domovine, tako se to tada zvalo, meni to nije bilo na kraj pameti. Možda zato jer sam naslućivala kako će jednoga dana izgledati \”moja Domovina\”. Danas, danas sam spremna, zaista spremna uzeti oružje u ruke i crknuti u ratu protiv vas i vaših.

Što smo vam mi građani učinili? Što su vam učinila naša djeca? Naši unuci? Zašto nas masakrirate? Da mogu otišla bih do vas, pogledala vam u bešćutne oči i upitala za objašnjenje. Pišem vam jer do vas ne mogu. Svemir nas dijeli.

Slavko! Otkako znam za vas govorite da vas ne zanima imovina, nemate ništa, ne radite za novac. Za što radite? Zašto nas ubijate? Slavko, da li je moguće da ćete sve nas hrvatske sužnje koje mori glad pobiti za dušu svoju?

foto: znet.hr


39 Comments

  1. branka
  2. ana
  3. jedna
  4. Данко Б. Марин
    • Miki Maus
  5. danovlaze
  6. mato vilac
  7. Pomorac
  8. Pataplinko
  9. Libero
  10. budan
  11. Poncije
  12. choopo
    • Miki Maus
      • Drago
  13. Rajčica
    • Miki Maus
  14. alexander paxman
  15. ivan
  16. Zeljac
  17. Franjo Čabrijan
  18. josip
  19. moca
    • Miki Maus
  20. Libero
    • Miki Maus
  21. Dadad
  22. certus
  23. pamtimonegadnedane
  24. Kira
  25. jessica
  26. Miki Maus
  27. Sale
  28. Dunja Sporer
  29. Radovan Smokvina
  30. Radovan Smokvina

Otvoreno pismo ministru financija Slavku Liniću

Ministre Liniću!

Znamo se dvadeset i pet godina. U vrijeme kad smo se upoznali vi ste bili financijski direktor Riječke rafinerije a ja novinarka Radio Rijeke koja je pratila ekologiju. Bili smo na suprotnim stranama. Vi na strani zagađivača ja na strani žrtava koje danas životima plaćaju političke odluke vas i vaših tadašnjih kolega. U Hrvatskom primorju i u Istri nema zagađivača koga nema. INA, DINA, Koksara Bakar, ne nije zatrta, Plomin I, Plomin II, sigurna sam da će se izgraditi i Plomin III na ugljen.

Zašto vam pišem? Zato jer sam danas dobila pismo iz Privredne banke kojim mi javljaju da sam joj na dan 31.12. 2013. godine bila dužna 53.556,69 švicaraca. Glavnica mi je bila 45.233,40. Kredit sam dobila na dvanaest godina, otplaćujem ga preko šest. Kad ste se vi svim svojim srcem borili za prava zagađivača meni je bilo jasno koliko ste vi opak igrač. Bešćutan, drzak, glasan. Ako treba preko leševa, onda preko leševa.

Mi koji smo vjerovali da bi Primorje moglo i moralo živjeti bez raka izgubili smo bitku zahvaljujući krupnom kapitalu, vašoj poziciji i vašem entuzijazmu uz pomoć koga ste baš iz svake bitke protiv interesa malih ljudi u mom i vašem kraju izlazili kao pobjednik. Nitko u Hrvatskoj nije za vas čuo ali mi smo znali s kim imamo posla. Mnogi ljudi koji su nekad s vama ratovali danas počivaju u miru. I oni i njihova djeca. Ne razmišljate o tome. Borac ste za ostvarivanje svojih snova, ostalo vas nikad nije zanimalo.

Došao je rat. I dalje smo vi i ja bili \”skupa\”. Vi predsjednik riječke vlade, kasnije gradonačelnik, ja sam ostala lokalno piskaralo. Sjećate se, naravno da ste zaboravili, čuli  bismo se svakog utorka ujutro. Građanima Rijeke ste uživo govorili kako ćete naš grad spasiti od neprijatelja. Često sam s vama radila intervjue, zaista sam vas dobro poznavala, poznajem vas i danas.

Žalila sam sve one koji su vam se tih devedesetih našli na putu. Četnici, Tuđman koji je žene i djecu izvukao iz opatijskih hotela i vratio u Vukovar da tamo poginu, Merčep koji je jedne noći odlučio da će krenuti na Rijeku da bi je očistio od građana Rijeke srpske nacionalnosti, JNA, general Čad… Nitko u ratu s vama nije imao ni najmanju šansu da pobijedi.

Tuđmana ste pismeno i javno, ja pisala tekst, proglasili izdajnikom i zločincem. Merčepu ste poručili da ga čekate. Generalu Čadu su se pred vama tresle gaće. Vojnici JNA nisu na Riječane ispalili ni metak iako su ratni brodovi JNA plutali ispred riječke luke sa uperenim topovima i prema mojim prozorima. Znam da ste tada bili spremni dati život da biste spasili Rijeku i Riječane.

Divila sam se vašoj hrabrosti i drskosti. U ono doba vaši najveći neprijatelji nikako nisu bili samo četnici. Trebalo je znati sačuvati leđa u koja su vam bili spremni pucati veliki lokalni i ne samo lokalni \”Hrvati\”. Sjećate li se slučaja kad je onaj \”dragovoljac\” provalio u stan Srpkinje koja je živjela na, čini mi se, dvanaestom katu. Žena je otišla na tržnicu a kad se vratila vidjela je da u njenom domu stanuje netko drugi. Vi ste tom \”dragovoljcu\” preko Novog lista poručili da ima pravo birati, želi li se sam deložirati iz stana u koji je provalio ili ćete ga vi izbaciti preko balkona. Rijeka je tada bila siguran grad za sve građane. Mi nismo imali svoju \”Loru\”, ni svoga \”Glavaša\” ni generale koji su pucali ženama u glavu. Rijeka nije bila obećani grad za Norca i norčeve.

Kako vrijeme brzo leti. I sve se mijenja. Nema više Jugoslavije. Svi mi vaši bivši sugrađani danas živimo u svojoj zemlji, zahvaljujući i vašoj herojskoj borbi, jedino smo mnogo nemoćniji nego devedeset i prve. Vi moćniji nego ikad. Ja, vaša bivša sugrađanka, zbog vas se danas osjećam nelagodno. Gdje je onaj Linić koji se strastveno borio, bar sam ja tako vjerovala, za naše bolje sutra? Doduše, možda sam dok sam vam se divila morala imati na umu one godine kad ste bili na drugoj strani. Kad je vaš bog bio interes naftne kompanije i zagađivača a ne običnih ljudi.

Danas mi se vi kao osoba ukazujete sjajnije nego ikad.Vama kome nikad ništa nije bilo sveto u ratu protiv vaših neprijatelja meni se danas jezivo obija o glavu jer sam ja vaš neprijatelj. Ja moram crknuti otplaćujući dug u švicarcima i moja djeca i moja unuka. I placati silne poreze da bi vaši pajdaši mogli postajati sve bogatiji i sve bahatiji. Vaš su bog danas banke a neprijatelj, ojačali ste, ne građani Rijeke nego građani Hrvatske. Oni koji vas ne znaju žive u miru. Ja vas znam. Zato sam prestravljena. Ništa vama neće biti sveto dok sve nas koji se u životu nismo snašli, čitajte nakrali, ne potamanite poput štakora.

Da mogu doći do vas rekla bih vam što o vama mislim. Ne mogu. Svemir nas dijeli. Zato vam pišem. Da vas ne poznajem molila bih vas za milost, tražila bih od vas da pogledate u što se ova zemlja pretvara velikim dijelom zahvaljujući i vama. Ali ja vas poznajem. Zato vas ništa neću moliti. Ipak, nešto vam moram reći. Kad je započeo rat u Hrvatskoj nisam bila spremna položiti svoj život na oltar Domovine, možda zato jer sam naslućivala kako će \”moja Domovina\” izgledati. Danas, kunem se, sve mi češće pada na pamet kako bih bez ikakvih dilema krenula u rat do istrebljenja protiv vas i vaših.

Zašto nas ubijate? Sto ste puta rekli da ne posjedujete ništa i da vas novac ne zanima. Isuse Kriste, Slavko?! Ubijate nas za dušu?


Leave a Reply