Ne prođe dan a da neka gadna maloljetnička ekipa ne prebije ili ne ubije nekog klinca. Zagrebom, i ne samo Zagrebom, bauljaju gadovi, cipelare, muče, ubijaju zato jer im nitko ništa ne može.
U Hrvatskoj ne postoji zakon koji bi te divljake maknuo iz naših života na dvadeset godina. Oni su samo neodgojena dječica roditelja koji nisu dorasli svom zadatku. U roditeljima je problem, porodice su problem, ono što ti klinci rade nekim drugim klincima samo je posljedica lošeg kućnog odgoja.
S jedne strane imamo dječake koji doma nemaju ni oca ni matere, s druge strane dječake koji imaju i oca i mater koji vjeruju u pravnu državu, s treće strane imamo nekakvu Đurđu Adlešič, tko je ta žena, koja najprije ode do frizera da joj ispegla kosu, a onda nam sa ekrana poručuje, treba preodgojiti porodice opakih momaka, ne promijeniti zakon.
Što učiniti majci i ocu maloljetnog ubojice? Osuditi ih na doživotnu robiju? Da li je to rješenje? Jesu li ti klinci-ubojice zaista toliko zapušteni i retardirani da ne znaju što rade? Ili ipak znaju da im nitko ništa ne može pa se iživljavaju na slabijima onako kako se poslodavci iživljavaju na njihovim roditeljima a đurđe adlešič na gledateljima Dnevnika.
Hrvatskom stupaju horde krvožednih dječaka zaštićene zakonom i praznim blebetanjem kojekakvih đurđeta. Što možemo učiniti mi roditelji čija djeca ne izlaze iz kuće naoružana bokserima i martensicama? Smijemo li mirno gledati kako ih divljaci masakriraju iz dana u dan? Zaista moramo moliti milost od političara koji nam rade isto samo drugim oružjem?
To su naša djeca. Mi mame smo ih dojile, njihovi očevi su ih nosili na ramenima, voljeli smo ih godinama vjerujući da će postati krasni ljudi. A što doživljavamo? Naša voljena djeca postaju prebijeni leševi, bacaju se u nabujalu rijeku, cipelare , dave, kasape, režu, muče satima…
Ej! Kakvi smo mi to roditelji? Svi ti mladi razbojnici imaju ime i prezime, oni žive negdje, njihove adrese nisu tajne. Đurđete brinu o frizuri, suci nemaju zakone, zatvori su prepuni…
Smije li nas roditelje dobre djece sve to držati doma? Jesmo li i mi odgovorni za ono što se našoj djeci događa jednako kao što su odgovorni roditelji divljaka?
Naravno. Da se tako nešto dogodi mome djetetu nema šanse da bih se obratila nekoj đurđeti i tražila da promijeni zakon. Da jednoga dana samo jedan od nas sačeka maloljetnog gada na cesti i otkine mu glavu, ili bi se promijenio zakon ili bi razbojnici dobili poruku.
Ja sam fina gospođa koja je odgojila dvoje prefine djece. Da se jedne noći ili jednoga dana nekome od njih nešto dogodi siroto dijete iz porodice sa problemima i martama na nogama ostalo bi bez oka, uha, noge, ruke, glave, ali živo. Neka u Dnevniku frflja što mu se dogodilo.
Kad bismo u godinu dana prebili ili pobili desetak mlađahnih, nepunoljetnih heroja domovinskog mira Đurđica bi hitro promijenila zakon u strahu da njoj netko, za dušu, ne promijeni frizuru.
Kada glupi, nasilni klinac iz neke “bašnasbrigazaodgojdjeteta” obitelji pretuče drugog klinca, svakako, slažem se – pajser u ruke i osvećivat se (tko ne može sam neka unajmi razbijača) – pa neće valjda neka sudska napirlitana sosa, nezainteresirano i zijevajuć, po tamo nekom stupidnom paragrafu, opomenut malog divljaka ili mu reći da od sada pa na dalje bude “dobar”. Fizičku bol treba trampiti za fizičku bol – strah za strah.
i kaj sad
i kaj sad
voziš se tak svojom špurom po svim propisima
i neki klipan ti izleti bez žmigavca
još ti zajebe semafor jel projde kroz crveno žuto svetlo
i onda ga malo posle vidiš kak se sparkiral na invalidsko mesto
a ti imaš naljepnicu i to regularnu s brojem
i tak dalje
onda popizdiš zvadiš pištolj kaj su ti ostavili kakti za uspomenu
zvlečeš se sa štakama iz nove vectre kaj ti je kupila jaca
i sprazniš u mulca šaržer
i onda vele da si prolupali veteran da si opasan za društvo da ste svi vi iz vojne proplupali
a ti svaku večer kroz prozor slušaš trubače z dragačeva i ne znaš jel su pobjedili oni ili mi
i ne smeš reći da mrziš suseda jovu jer je bil na onoj strani
pa idemo u evropu
ko da smo do sad bili u turskoj
i tak ti se skuplja i skuplja i skuplja i onda pukneš
mulac ni ništ kriv
osim kaj nije bil vezan
balavi po mobitelu
i kormani s jednom rukom
a iz auta koji juri ko na formuli jedan trešte cajke
bahati se i pljuje po cesti
a ti si prolupal jel si bil kraj crte
i s druge strane su treštile cajke
jebali su ti mater ustašku preko megafona
i kaj sad
odlično
Jesus is Lord. He came to take away the sins of the world.
Happy are those who come upon him.
jos nisu naletjeli….ima ččia lijeka za takve…
http://tinyurl.com/75jpss
Draga Vedrana, slazem se s ovime sto si napisala (priznajem i zbog nespominjanja najintimnijih dijelova ljudskog tijela). Hrvatsko drustvo je u totalnoj degradaciji, a dokaz su sve strahote koje se dogadjaju, rekla bih u svim segmentima drustva, jer ih drustvo u cjelini tolerira, a kolektivan stav spram zla se ne mijenja.
Institucije jednog drustva su samo ogledalo tog drustva, pa ako one nisu i ne funkcioniraju u sluzbi drustva, onda takvo pasivno, tromo, zavidno, nesolidarno i sebicno drustvo (glavno da je meni dobro, poslije mene-potop…..) mora snositi katastrofalne posljedice, jer je to naprosto i zasluzilo.
I meni osobno je muka od tih paradnih kobila (hrv. politicarki) kojima je vazniji vanjski izgled i teranje mode, nego posao koji obavljaju, ili bi trebale obavljati!
Smatram da je los kucni odgoj (skupa s losim roditeljskim primjerom) glavni krivac za mladenacku delikvenciju. Uz svesrdnu pripomoc enormnog crkvenog utjecaja i primjera, kao i mlitavog, neadekvatnog skolskog sistema.
Bilo kako, zbog totalne neefikasnosti Institucija, sve mi se cini, da je doslo vrijeme “uzimanja pravde u svoje ruke”, linca iz americkog vremena bezakonja, i starozavjetnog “oko za oko, zub za zub”. Zivi bili, pa vidjeli!
pozdrav