Primorci, zač mislite da morate krepat?

Efekt promatrača je fenomen u socijalnoj psihologiji koji govori, što je više promatrača koji gledaju zločin to su šanse da ga pokušaju spriječiti manje. Postoji nekoliko objašnjenja. Mi smo društvena bića i činimo ono što i oni oko nas. U većoj grupi dolazi do raspršenosti odgovornosti. Ljudi se uvijek nadaju da će frku savladati Država, policija, predsjednik vlade, netko moćan ili netko stručan koji stoji u grupi, gleda i čeka da riješi problem.

Efekt promatrača lako je poništiti. Dovoljan je samo jedan pojedinac koji će iskoračiti iz grupe, odabrati nekoliko ljudi i zapovijediti im da pomognu. Kad ih netko pozove promatrači osjećaju osobnu odgovornost i krenu u akciju. Istraživanje efekta promatrača započelo je kad se u New Yorku dogodilo silovanje i ubojstvo Kitty Genovese. U psihološkoj literaturi njen se slučaj ovako opisuje: 1964. godine nju je u New Yorku zaskočio serijski ubojica i silovatelj. Napao ju je i izbo nožem pa pobjegao kad je na njega povikao jedan od stanara obližnje zgrade. Desetak minuta kasnije ubojica se vratio, silovao je i ubio. Novinska izvješća navela su da je zločin bez riječi gledalo trideset i osam ljudi. Nitko nije zvao policiju ni pokušao zaštititi Kitty.

Što je mentalitet? Duhovno stanje ili način mišljenja karakterističan za stanovnike koji žive u nekoj zemlji ili dijelu zemlje? Ne vjerujem u „mentalitet“, ali…Rođena sam u Opatiji, Primorka dakle. Mi smo Primorci u pravilu suzdržani, opsjednuti onim \”što će ljudi reći\”, ne pada nam na pamet borba za narodna prava. Našim su krajem vladali Talijani, Austrijanci, Mađari, Jugoslaveni, u posljednjih dvadeset godina Hrvati.

Svi su se neprijatelji prema nama jednako ponašali. Uđi, otmi, zadavi, pridavi. Nikad nismo digli glas jer je urlanje nepristojno. Ovdje postoji uzrečica krepat ma ne molat, prevedeno, crknuti ali ne popustiti. Ne popustiti u čemu? Mi crkavamo ali ne popuštamo u svojoj popustljivost. Sigurna sam da nema glupljeg svijeta od Primoraca. Kolju nas, dave, siluju, muče…Jesmo li mazohisti ili samo dobro odgojeni? Može li kućni odgoj od nekoliko stotina tisuća ljudi učiniti kretene ili je nešto ipak i u genima?

Prelazim na bitno. Sedamdesetih se u Bakru, prekrasnom mjestašcu pokraj Rijeke, izgradila koksara. Neki ljudi, nije ih bilo mnogo, dizali su glasić protiv toga, danas su mrtvi. Šutljiva većina gledala je Bakar kako se pretvara u spaljenu zemlju. Koksara nije ubijala samo Bakrane. Rak koji je izazvala žderao je građane obližnjih sela, Krasice, Hreljina, Kukuljanova, Kostrene. Ždere ih i danas.

Ni Rijeka nije daleko od Bakra. Blitva je tih godina u vrtovima rasla crvena, psi su umirali od leukemije, žene od raka dojke, i žene i muškarci od raka pluća. Oni koji su govorili kako će Koksara uljepšati naš kraj i širiti zdravlje živjeli su daleko od Bakra. Primorce oko Bakra ubijala je Koksara a građane Rijeke Rafinerija u centru grada.

Živjela sam u stambenoj zgradi u blizini Rafinerije u kojoj su svi, svi baš svi stanari imali rak. Pobjegla sam glavom bez obzira. Oni koji nisu uspjeli svoje stanove prodati neinformiranim došljacima crkavali su i crknuli u najtežim mukama. Stotine tisuća Primoraca gledalo je dugogodišnju patnju ljudi koji su se davili u gustom, otrovnom dimu, nikad nisu ozbiljno dignuli glas ili, ne daj bože, krenuli u demonstracije. Vlast je nama Primorcima rekla da Rafinerija mora rigati smrt jer će se tako \”sačuvati radna mjesta.\”

Danas Rafinerije nema, nema ni Koksare, rodbina pobijenih Riječana, Bakrana i onih koji žive u okolici Bakra liže rane ali zaboraviti ne može. Njihova je muka strašna jer su im najdraži umrli okruženi bešćutnom gomilom. Mi koji smo preživjeli trenutno lakše dišemo. Ali…Vlast u Zagrebu odlučila je, govore nam da nisu oni nego Mađari, kako će se na ulasku u Bakarski zaljev opet izgraditi koksara, još ljepša, još bolja.

I? Šta se dešava? Da li je sto tisuća građana Rijeke na cesti? Da li je pedeset tisuća građana krenulo na Zagreb da nekome iz Vlade otkine korumpiranu glavu? Kako to da se Zagrepčani dižu na noge zbog rampe u Varšavskoj a mi mirujemo iako će koksara pobiti nas, naše unuke i naše praunuke. Molit ćemo Smrt da po nas dođe, rak pluća ne ubija u trenu, gušit ćemo se i daviti mjesecima, gledat ćemo kako kašlju naša sirota djeca, bebe će nam disati samo uz pomoć pumpice… Mi Primorci, mi smo ogavni puževi koji gmižu ovim svijetom ludi od straha što će svijet reći ako pokušamo zatući Mađare koji nam prijete.

Jedini koji dižu glas su novinari Novog lista i lokalnih radiopostaja. Tko ih čita, tko ih sluša? Koga briga što je dr. Ljubomir Pavelić, ravnatelj Jordanovca, rekao da će nas koksara pobiti. Koga briga što uvijek cinični Linić govori kako smo koksaru zaslužili jer je \”Šuker ukinuo Rafineriju\”. Što to znači? Mi moramo crknuti ali smijemo birati da li će nas udaviti rafinerija ili koksara?

Linić je Inin čovjek, uvijek bio i ostao. Koliko će Ina i Mol zaraditi na našim leševima i leševima naše djece? Zgrožena sam. Prestrašena. Prestravljena. Kakvi smo ljudi, mi Primorci? Gdje nam je kičma? Šutimo. Oni će izgraditi koksaru, masakr će nijemo gledati tristo tisuća svjedoka. Kad se izgradi koksara bit ćemo lešina Kitty Genovese koju će krupni kapital šutirati onako kako makro šutira mrtvu kurvu. Primorci, Primorci. Zač mislite da morate krepat?

Tekst je objavljen u Nacionalu 21.6.2010.


One Response

  1. boltek

Primorci, zač mislite da morate krepat?

Efekt promatrača je fenomen u socijalnoj psihologiji koji govori, što je više promatrača koji gledaju zločin to su šanse da ga pokušaju spriječiti manje. Postoji nekoliko objašnjenja. Mi smo društvena bića i činimo ono što i oni oko nas. U većoj grupi dolazi do raspršenosti odgovornosti. Ljudi se uvijek nadaju da će frku savladati Država, policija, predsjednik vlade, netko moćan ili netko stručan koji stoji u grupi, gleda i čeka da riješi problem.


Primorci, zač mislite da morate krepat?

Efekt promatrača je fenomen u socijalnoj psihologiji koji govori, što je više promatrača koji gledaju zločin to su šanse da ga pokušaju spriječiti manje. Postoji nekoliko objašnjenja. Mi smo društvena bića i činimo ono što i oni oko nas. U većoj grupi dolazi do raspršenosti odgovornosti. Ljudi se uvijek nadaju da će frku savladati Država, policija, predsjednik vlade, netko moćan ili netko stručan koji stoji u grupi, gleda i čeka da riješi problem.