Oda radosti

Moji prijatelji i ja, sve ljudi oko pedeset ili šezdeset plus imamo dojam da je pred nama još jako malo pravog života.  Zato putujemo na sve strane svijeta, uglavnom nemamo love pa prodajemo rodne kuće ili peglamo kartice. Vi koji sve dane fašizma, antifašizma, sva tijelova i dane državnosti morate provoditi doma pojma nemate kako je krasno izaći iz ove zemlje.

Od četvrtka do nedjelje bila sam u Berlinu. Prvi put. Svi koji jednom odu u Berlin kažu kako je to \”njihov\” grad. Nisam im baš vjerovala, još kad se u priču ubacila ona bakterija koja kosi u Njemačkoj do posljednjeg sam trenutka odlagala put.

 A onda sam skužila da je bolje da te u Njemačkoj ubije neka gadna boleština nego da živ provedeš pet praznih dana u Hrvatskoj. Od zaljubljenika u Berlin dobili  smo popis stotine muzeja, zgrada i grobalja koje moramo obavezno posjetiti.

Nemoguća misija.  Obišli smo nekoliko muzeja, napili se piva, gledali na ulicama nasmijane ljude a onda smo od  Atlasove vodičke, fantastične Danijele,  saznali da možemo u subotu iz svojih soba baciti oko na gej paradu, jednu od najvećih na svijetu.

 To nije normalno. Čovjek pobjegne od gej parada u Hrvatskoj pa naleti na paradu u Berlinu. Mene je očito bog kaznio jer sam ostrašćena protivnica gej parada u Hrvatskoj. Djeluju mi poput krvavih bitaka. S jedne strane krvoločni mediji koji huškaju narod, s druge strane gejevi koji ipak na sebe žele skrenuti pažnju, s treće strane kordoni policije koji čitavu paradu pretvaraju u rat, pa političari lopine koji pokušavaju od homoseksualaca izmusti neki glas, pa \”javne osobe\” koje misle da je kretanje sa hrvatskim gejevima u koloni znak da su svjetski ljudi…

Ne volim gej parade, sada zaista moram biti precizna, ne volim gej parade u Hrvatskoj. U Berlinu… Ljudi moji! U Berlin je došlo 500.000 turista da bi gledali ludi hepenig koji je trajao satima. Ja sam u njemu sudjelovala od početka do kraja. Pet sam sati marširala u koloni, mahala zastavicom duginih boja, oko vrata nosila ogrlicu od cvijeća, također duginih boja i…

Blaženi internet pa mi morate vjerovati. Fotografirala sam se sa gradonačelnikom Berlina, gospodinom Klausom Vowereitom, koji je gej i koji je također bio u koloni, okružen tjelohraniteljima. Građani su mu se smiješili i pljeskali, ja sam pitala tjelohranitelje da li mu smijem prići, od ljudi uz rub ceste dijelio ga je samo uže, dozvolili su mi, njega sam pitala da li se smijem s njim slikati… I evo nas dvoje kako se smiješimo zagrljeni.

 Ta berlinska parada, to je bila čista radost. Ljudi iz čitavog svijeta, i gej i negej, žuti, crni, bijeli, ružičasti, obučeni u kožu, trake, svilene haljine… Stotine i stotine kamiona prolazilo je glavnom berlinskom ulicom, policije nigdje osim na raskrižjima.

Šarene ogrlice su oko vrata nosile bebe, čak i psići. Osjećala sam se, tako okružena nasmijanim, sretnim ljudima, zaista svjetski. Lezbijke i dečki su mi sa kamiona slali poljupce, ja njima također, staro, mlado, sitno, maleno, svi smo bili članovi iste ekipe.

 Da, sve njemačke političke partije bile su sponzori pojedinih grupa, tu su bila i Ikeina kola, kola Mercedesa i ostali svjetskih firmi koje drže da nema te love koja može platiti takvu reklamu. Teve ekipe na svakom uglu, homoseksualci su nama \”drugačijima\” dozvoljavali da ih grlimo i slikamo se s njima…

Pet sati čistog užitka. Sve je bilo samo smijeh, radost i glazba. A onda su na ulici kamione sa homoseksualcima zamijenili deseci kamiona sa čistačima ulica. Za dva sata nigdje nije bilo ni jedne plastične boce, ni najmanjeg papirića. Ulice su blistale čiste i mokre a promet je krenuo starim stazama.

 Nikad neću zaboraviti tu šarenu radost, u vazu sam danas umjesto cvijeća stavila zastavicu duginih boja, oko vrata mi je šarena ogrlica. Ponovit ću, gradonačelnik Berlina je homoseksualac a ja sam od jučer sigurna da je to milijun puta bolje nego da je, poput većine naših gradonačelnika, kriminalac.

 Gdje bi mojoj sreći bio kraj da ne sjedim u svojoj kući koja se nalazi u maloj, sivoj, nesretnoj, odvratnoj zemljici punoj mržnje. Zašto naši gejevi ne odsele u Berlin? Možda bi se tada naši \”normalni\” koji moraju nekoga kamenovati međusobno pobili do istrebljenja.

Fotke iz Berlina:


20 Comments

  1. Romanus
  2. stole
  3. Cmok Toronto
  4. sandro
  5. Novak Zorić
  6. Slaven Hrvatin
  7. Branko Komadina
  8. Novak Zorić
  9. Slaven Hrvatin
  10. Bozana
  11. Novak Zorić
  12. Daleko je Berlin!!
  13. Slaven Hrvatin
  14. Novak Zorić
  15. Slaven Hrvatin
  16. martina
  17. Franci Zupancic
  18. Riječanin

Oda radosti

Moji prijatelji i ja, sve ljudi oko pedeset ili šezdeset plus imamo dojam da je pred nama još jako malo pravog života.  Zato putujemo na sve strane svijeta, uglavnom nemamo love pa prodajemo rodne kuće ili peglamo kartice. Vi koji sve dane fašizma, antifašizma, sva tijelova i dane državnosti morate provoditi doma pojma nemate kako je krasno izaći iz ove zemlje.


Oda radosti

Moji prijatelji i ja, sve ljudi oko pedeset ili šezdeset plus imamo dojam da je pred nama još jako malo pravog života.  Zato putujemo na sve strane svijeta, uglavnom nemamo love pa prodajemo rodne kuće ili peglamo kartice. Vi koji sve dane fašizma, antifašizma, sva tijelova i dane državnosti morate provoditi doma pojma nemate kako je krasno izaći iz ove zemlje.