Nema odmora dok traje obnova

Sa svih nam govornica političari prijete. Stisnite kaiš! U mirovinu u osamdesetoj! Ne pušiti! Ne piti kavu! Ne tražiti plaću! Bolje raditi išta nego ništa!


Ne dizati stambeni kredit, Švicarci ne žive u svojim kućama! Učiteljice i učitelji, raditi se mora, jesti se ne mora! Otkaz nakon trideset i pet godina rada? To može biti inspiracija za novi početak.

Ne se čuditi saborskim plaćama! Ni mirovinama! Ni vožnji u novim audijima! Ni službenim karticama! Ni jeftinom ručku u Saboru! A zašto je sabornica svakog petka prazna? Kakvo je to pitanje?

Nevjerojatno je koliko savjeta svakodnevno dobivamo od naših političara zgranutih našim neodgovornim ponašanjem i nerazumijevanjem situacije. Hrvatska je pred bankrotom. MMF za vratom. A mi želimo živjeti tako da možemo sebi i svojima platiti pogreb.

Odakle nam pravo na toliku bahatost u vremenu kad Hrvatske danas ima a sutra je možda neće biti? Imamo znance, prijatelje, rodbinu. Nismo sami na ovome svijetu. Lijes od jelovih dasaka, jedan plastični vijenac, to bi bilo to. Kakva zemlja takav pogreb.Treba se prilagoditi.

Uzalud preklinjanja hrvatskih političara. Uzalud apeli na naš razum. Uzalud naglašavanje kako smo za ovo kako živimo sami krivi. Da! Sami smo krivi! Uvijek željni kruha preko pogače. Hoćemo posao, bolnice, škole, vrtiće, hranu, staračke domove.

Naša potreba za luksuzom veća je od najvećeg Todorićevog dvorca. Što nam fali? Tko nam brani da se svake noći o ponoći uvučemo u kontejner pa sa lampom na čelu snimimo plastičnu bocu a onda je čeličnom šipkom ubodemo u srce? Nijedan posao ne prlja ruke ako nosiš rukavice.

Lijene smo mrcine, mi građani Hrvatske. Nema ljubavi u našim srcima prema Lijepoj Našoj. A što ako je za koji dan proguta onaj zločesti Fond? Žalit ćemo mi za ovim vremenima. Plakat ćemo a bit će kasno i prekasno.

Političari koji nam žele samo dobro urlaju u naše gluhe hrvatske uši. Urlaju. Stalno urlaju. Stalno? Ne baš.

Danas su u Saboru bili tihi, dostojanstveni, puni sućuti, nije ih se moglo prepoznati. Izgledali su, onako skrušeni, poput ljudskih bića. Što se dogodilo? Umro je jedan od njih.

Bio je teško bolestan ali nije skončao na nekoj od odvratnih hrvatskih onkologija gdje bijednici u repu čekaju da bi sjeli u fotelju i dobili kemoterapiju. Ili čuče doma i nadaju se kako će dobiti poziv na zračenje.

Pokojnik se liječio u Americi. Vratio se doma na naš trošak i Sabor zavio u crno. Nakon tko zna koliko vremena sve su saborske klupe bile zauzete. Svakome od žalobnika bilo je bitno da ga kamere snime.

Izmjenjivali su se govornici koji su izražavali sućut porodici, ni jedan od njih nije spomenuo ime pokojnikove majke. Nedostatak odgoja ili pregolema tuga? Danas on, sutra ja, možda im je padalo na pamet?

Logično je da su bili uznemireni. Ako odu imaju što izgubiti. Saborsku plaću, saborsku mirovinu, predsjedničku plaću, predsjedničku mirovinu, kartice, jeftine ručkove, službena putovanja sa skupim ljubavnicama, vožnje u audijima i raskošne pogrebe o državnom trošku.

Pokojnik je bio krasan čovjek. A koji pokojnik to nije? U siromašnoj Hrvatskoj svakoga dana umire stotine krasnih ljudi čija rodbina mora dizati kredite da bi ih pokopala.

Zato jer su dobili otkaz u nekom od Gredelja. Zato jer živimo u Hrvatskoj. Zato jer su im i roditelji i djeca bez posla. Hrvatska je zemlja u kojoj se mora raditi. Smrt ovdje nije izlaz nego luksuz.

Da, ogromna većina nas nema love da bi platila pogrebne troškove naših najmilijih. Zašto onda plaćamo pogrebne troškove njihovih najmilijih?