Miss Perković

Nikad mi neće biti jasno zašto, kad neki od hrvatskih “športaša” postane svjetski prvak novine nikad ne napišu da su mu oči “boje neba”, a dlake na prsima “boje čokolade za kuhanje”. Muškarci koji se bave hrvatskim “športom” su “športaši” i potpuno je nebitno koje su im boje dlake među nogama. Oni nam, kad izgube neku bitku, na ekranu pokažu prljavo stopalo sa pet žuljeva na njemu, zato su izgubili. Ono što im među nogama visi nikoga ne zanima.

Nacija, kad naš dečko za dlaku propusti priliku da postane Junak, suosjeća s njim, žali ga zbog propuštene šanse, plače s njim, gleda u onu prljavu nožetinu i pati, pati, pati za popizdit. Da nije bilo žuljeva, ah, da nije bilo žuljeva, ah, ah, ah, da nije bilo žuljeva… Ali žuljeva je bilo i onaj lik koji čak i ne plaća porez u Hrvatskoj je HEROJ. Divljaci ispod teksta o Heroju od Žuljeva po portalima ne žvrljaju da je Hrvatski Junak “pizdek”, da je “zajebao”, da tko ga jebe, da zašto je onako koščat, da kako je bio glup u gledanoj američkoj teve emisiji kad je odgovore čitao sa blesimetra… NE! Dečki su dragovoljci hrvatskoga “športa” i kad gube. A cure…

E, s curama je druga priča. Naša Perković, kraljica sportskog svijeta, mora biti LIJEPA. Jebeš sportašicu ako ne izgleda kao miss. Dugačka kosa boje meda od glicinije, kovrdže, umjetne trepavice, deset kila manje u odnosu na isto razdoblje prošle godine, štikle od dvanaest centimetara, fotkanje u badiću koji otkriva sise… Kad cura olimpijsku zlatnu medalju uskladi sa bojom očiju, a titulu svjetske prvakinje s odgovarajućom veličinom guzice, tad je ženska ljudsko biće koje na pravi način predstavlja Hrvatsku.

Svijet se neće promijeniti sam od sebe, ali mi žene bismo nešto u svojim glavama morale mijenjati. Veličina sisa nas ne definira osim u tikvama kretena, od visokih peta strada nam kralježnica, na silikone se pale budale, ljepilo za umjetne trepavice izaziva alergiju, guzica o nama ne govori ništa, deset kila manje još manje. Pa ipak…Pritisak je strašan. Kad si žensko i kad se baviš sportom vrhunski se rezultati podrazumijevaju, ali oni su manje vrhunski ako ti sise vise.

Kad ćemo odrasti, mi žene? Kad ćemo odjebati diktaturu medija, modne industrije, muškaraca koji vole muškarce ma koliko im stopala bila odvratna? Zašto mladoj, normalnoj ženi nije dovoljno biti svjetska prvakinja? Zašto mora, da bi bila savršena, na svoje obavezno mršavo tijelo navlačiti kičastu, čipkastu, usku, droljastu haljinu poznate kreatorice cijepljene od ukusa i biti toliko seksi da se digne i onima kojima se zadnji put dignuo kad je Hrvatska postala, što bi rekao pokojni Tuđman, “neodvisna”?

Zašto svaka žena mora biti “miss” ma kojim se “športom”, jebote, koja odvratna riječ, bavila?

Kad ćemo onoga Čilića, ipak sam mu rekla prezime, vidjeti na crvenom tepihu kako na štiklama baulja u roza gaćicama s kurcem uperenim u milijun kamera?