Men in black

Sudeći po onome što piše hrvatski tisak i onome što gledamo na našim teve ekranima jedino sam biće kome se ne sviđa Tadićevo i Josipovićevo klanjanje. Ne volim kad se truli poklon umata u raskošan omot. Smije li se očevima i majkama ubijene djece, djeci ubijenih roditelja, porodicama koje su u ratu sve izgubile poslati poruka da preko noći mir u dušu i zaborav, dvadesetak godina nakon užasa, mogu donijeti dva u crno obučena muškarca.

Jedan lijepi, visoki, elegantni gospodin popravio je trake na vijencu pa se tužno poklonio. Diplomirani psiholog i veliki glumac. Na drugom mjestu isto je učinio naš predsjednik, jednako dostojanstven iako niži gospodin i lošiji glumac.

Sve je bilo baš kako treba. I jedan i drugi predsjednik koračali su do vijenaca kroz špalir naoružanih vojnika. Zašto su budući leševi u Afganistanu i Iranu bili naoružani? Da bi, ako se iz groba dignu pobijeni Srbi i pobijeni Hrvati i požele vjesnike novog doba poslati u kurac, mogli pucati?

Zašto su se ona dvojica tužno klanjala? Zašto smo ratovali? Kad bi nam Hrvatska teve pokazala svoje priloge emitirane na početku rata sve bi nam se samo reklo. Vidjeli bismo zapjenušanu Novak-Srzić, podrugljivog Merlića, zabrinutu Menđušić koja izvještava sa prve crte bojišnice, mrtav \”četnik\” joj među nogama.

S velikim bismo zanimanjem pogledali kako danas ugledna teve urednica Čuljak direktno prenosi odlazak grupe muslimana u \”nepoznato\”. I tako iz minute u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu. Srbi, lojalni građani zemlje Hrvatske bježali su iz nje glavom bez obzira, mnogi su na tom putu ostali bez glave.

Mladi Hrvati, na smrt zaljubljeni u samo njihovu buduću zemlju, odlazili su u smrt da bi neka nerođena djeca jednom bila svoj na svome. A na čemo smo danas, mi Hrvati? Ogromna većina na praxitenima i u kurcu, manjina koja ne podnosi praxitene samo u kurcu. Srba, hvala Bogu, danas u Hrvatskoj ima samo u tragovima, ipak smo mnogo čišći nego prije, ali postoji problem.

Odbjegli i mrtvi Srbi mogu nahraniti poneku hrvatsku dušu ali baš ni jedno gladno hrvatsko tijelo. I zato naši
predsjednici moraju prekrižiti staru priču. Od rata se na ovim prostorima više ne može i ne smije živjeti. Ajmo bacati bijele ruže u rijeku koja teče, ajmo se ljubiti, grliti, klanjati, sliniti, lizati …

Umjesto mrkih, nadrkanih, glasnih predsjednika, mi Hrvati imali smo čak i jednog veseljka, na scenu stupaju
civilizirani muškarci koji se smiješe, ne pričaju glupe viceve, ne dižu ton. Poručuju nam da i mi moramo biti civilizirani, zaboraviti na mrtvu djecu, pobijene očeve, silovane majke, bake bačene u bunar, spaljene kuće, zaklane muževe, samo luđaci pamte dovijeka.

Rat je iza nas, i divljaštvo neviđeno, prestrašnu i neizlječivu tugu zbog izgubljenih života izbrisat će klanjanje tužne gospode velikom kamenju, danas ovdje blizu, sutra, tamo daleko.

I Hrvatska i Srbija svemirski su nebitne zemljice. Dvojica naših predsjednika baš ni o čemu ne odlučuju, izabrana su da bi slušala. Tko ih je nagovorio na klanjanja, polaganja vijenaca i popravljanja traka? Njihovi narodi na referendumu nikad ne bi za to glasali jer ljudi imaju mnogo dulje pamćenje od političara.

Ali postoje zemlje kojima je dosta \”divljih\” Balkanaca. Došlo je normalno vrijeme, vrijeme kad Srbi i Hrvati moraju međusobno trgovati i živjeti u miru. Ginuti smiju ali samo daleko od svoje zemlje. Danas afganistansku i iransku zemlju treba nahraniti trulim hrvatskim i srpskim lešinama. Naši predsjednici slušaju glasove svojih gospodara i poslušno vezuju konja gdje im gazda kaže.

Gazda je jasan. Ako želite u Europu, ako želite da vam Amerika proglasi premijerku jednom od svjetskih žena godine, ajmo, divljaci, na koljena, popravite trake na vijencima i ne pizdite. A kako su se tek mediji ufurali u priču. Iste hloverke srzićke koje su pred dvadeset godina vrištale, u boj u boj za narod svoj, danas kokodaču o miru i dobru.

Milijun anketa snimljenih na srpskim i hrvatskim ulicama dokazuju da i \”narod\” isto misli. Na Knez Mihajlovoj nema ni Srbina ni Srpkinje kod kojih Tadićevo klanjanje ne izaziva orgazam, o našim ljudima na cestama naših gradova da se ne govori. Čitava je Hrvatska svršavala dok je gledala onu dvojicu na Ovčari i u Paulin Dvoru.

Službeno, mi Hrvati i mi Srbi smo, aleluja, postali svijet. Ušli smo među civilizirane. Tamo gdje Berlusconi jebe maloljetnice i govori kako je bolje to nego biti peder, tamo gdje Sarkozi tjera cigane u onu Evropu u kojoj im je mjesto, tamo gdje Turcima koji ne znaju njemački obećavaju progon, tamo gdje muslimanke moraju skidati marame sa glave, tamo gdje je svaki tamnoputiji muškarac musliman terorist…

I Amerika nam mora biti uzor. Za vrijeme rata Ameri su nas pitali, zašto međusobno ratujete kad ste bijelci? Zaista, tko se više sjeća zašto smo zapravo ratovali? Da bi ratni profiteri uživali u svojim milijardama? Da bi antiratni profiteri, za lovu i status žrtve, mogli u \”uglednim\” stranim časopisima analizirati nas \”divljake\” i slati poruku kako moramo zaboraviti na našu mrtvu djecu?

Uostalom, ni dječici na Haitima nije dobro, vidjeli smo kako im po mrtvim očima plaze muhe, kosi ih kolera, pa ipak, njihovi roditelji ne dižu galamu.

I tako, rat je iza nas, mnogi su u ratu poginuli, mnogi od nas su rat i preživjeli. Ako ovakav hrvatski i srpski mir potraje još neko vrijeme smirit ćemo se i mi Hrvati i oni Srbi. Ratovat će međusobno samo kosti naše.


19 Comments

  1. kotroman
  2. Stefan
  3. vesna
  4. Stefan
  5. millica
  6. OBPID
  7. Stefan
  8. Marijana
  9. Stefan
  10. Slaven Hrvatin
  11. Stefan
  12. millica
  13. krivkua
  14. tatjana

Men in black

Sudeći po onome što piše hrvatski tisak i onome što gledamo na našim teve ekranima jedino sam biće kome se ne sviđa Tadićevo i Josipovićevo klanjanje. Ne volim kad se truli poklon umata u raskošan omot. Smije li se očevima i majkama ubijene djece, djeci ubijenih roditelja, porodicama koje su u ratu sve izgubile poslati poruka da preko noći mir u dušu i zaborav, dvadesetak godina nakon užasa, mogu donijeti dva u crno obučena muškarca.


Men in black

Sudeći po onome što piše hrvatski tisak i onome što gledamo na našim teve ekranima jedino sam biće kome se ne sviđa Tadićevo i Josipovićevo klanjanje. Ne volim kad se truli poklon umata u raskošan omot. Smije li se očevima i majkama ubijene djece, djeci ubijenih roditelja, porodicama koje su u ratu sve izgubile poslati poruka da preko noći mir u dušu i zaborav, dvadesetak godina nakon užasa, mogu donijeti dva u crno obučena muškarca.