U očekivanju Richtera

Rijetko listam novine, uglavnom surfam. Razveselio me intervju s američkim ekonomistom i nobelovcem Krugmanom, našla sam ga na Monitoru. Krugman tvrdi, ako banke svoje klijente nastave ubijati visokim kamatama ljudima će oteti nekretnine koje su kupili na kredit ali ih neće imati kome prodati.

Kad bi banke samo malo olabavile krvavu omču ljudi bi prodisali: rate bi se lakše otplaćivale, firme bolje poslovale, otvarala bi se nova radna mjesta, porasla potrošnja… Da, ali onda banke ne bi godišnje zarađivale stotine milijardi nego trideset posto manje.

Zašto to što govori Krugman ne dopire do mozga svjetskih lihvara?

Za Krugmana nije čula ni hrvatska vlada koju samo Sanader uznemiruje. Da li će mu doći glave onaj Barišić koji u pritvoru priča kako mu je doma nosio punu torbu milijuna? Sanader jasno i glasno izjavljuje, nije bilo ni torbe ni love.

Kome vjerovati? Gospodinu koji možda svašta priča da bi se izvukao iz pritvora ili gospodinu koji možda svašta priča da ga ne bi pritvorilo?

Srećom, državni odvjetnik Bajić ima keca u rukavu. Kec je Sanaderov tjelohranitelj. On je Barišiću radio ono što zaštitari i inače rade ljudima koji nose torbe: otvarao mu je torbu, milovao butine i pipkao ga po sisama.

Zato jedini u Hrvatskoj zna istinu? Za sada imamo onoga u pritvoru koji govori protiv onoga koji će možda u pritvor uz pomoć onoga koji nije u pritvoru ali će ući u pritvor ako ne bude govorio kao onaj u pritvoru.

Ubija me politika. I kultura. Izašla je Hrvatska književna enciklopedija. Uredio ju je Velimir Visković, najteži predstavnik kulture u Hrvata, sigurno ima stopedeset kila. U ovim tomovima koji će više služiti kao hladno oružje nego kao izvor informacija za studente koji nisu čuli za internet, gospodi Đikiću, Luciću i Beškeru nema traga.

To sam sve pročitala u Jutarnjem, časopisu za kulturu i istinite priče. Te priče izlaze nedjeljom. Najviše mi se svidjela ona gospođe kojoj je sin peder, otac prvoborac i pali borac, muž ima upalu gušterače a ljubavnik joj je Srbin koji opći sa susjedovim rotvajlerom i ima problema sa erekcijom.

Vjerojatno su i autori tih priča u Hrvatskoj enciklopediji književnosti. U ovoj zemlji nema pravde. Mediji rastežu političare a Visković, najkrupnija hrvatska književna riba, smije plivati hrvatskim književnim vodama bez ikakve kontrole i samo po diktatu vlastita repa?

Kad sam već kod kulture, ovih je dana gospodin Bubčić, u Viskovićevoj encikopediji smješten pod \”B\”, objavio autobiografiju. O književniku Bubčiću saznajemo da se oženio pred desetak dana, svadba je prošla u najboljem redu. U autobiografiji književnik Bubčić, to sam našla na Indexu, naglašava da je pretprošle godine jebao neku gospođu Kokos.

Na promociji zapažene knjige svi su nazočni, među njima i slavni Denis Latin, vrlo pažljivo slušali što je kurcu i jajima gospodina književnika Bubčića radila gospođa Kokos. Ništa novo nisam saznala. Kokos je kurcu i jajima
književnika Bubčića radila ono što kurcu i jajima svojih partnera rade majke, tetke, strine i bake novinara Indexa. Sve smo iste, mi ženske.

Hrvatska kultura i hrvatska politika teško mi padaju na želudac. Zato sam jučer sa prijateljicom otišla u Zagreb. Od dućana do dućana, od kafića do kafića. U Rijeci ne možete naći kafić poput Arta u Tkalčićevoj. Zamislite, sjedile smo u zubarskim stolicama i pile kavu.

Vece im je čudo. Nema ključa ali izgleda kao da ga ima. Dok sam pišala u zahod je ušao meni nepoznati mladi gospodin koji me ljubezno pozdravio i izašao. Da imam četrdeset godina manje i da sam pisačica možda bih zbog opisa zajedničkog pišanja u veceu Arta direktno ušla u onu enciklopediju.

U njoj je i gospođa koja je napisala antologijsku pjesmu, Kokolo, kokolo, kokolo, kokolo moj…Kava nije bila skupa. Prijateljica je u središtu Zagreba, u dućanu beogradske firme, kupila kožnati šešir za sto kuna a ja u Kaptol centru lude čizme za tristo kuna. Hvala bogu da imamo Zagreb, rekla je moja prijateljica, taj mi grad liječi dušu…

Kad sam došla doma navukla sam ulov na noge i krenula surfati. Strašno! Neki Kalinić objavio je da će Zagreb za koji dan pogoditi Richter, neće ostati kamen na kamenu.

Zato taj pročelnik Ureda za zagrebačke potrese planira izgradnju masovnih grobnica. Kalinić već naručuje pse tragače za svaku zagrebačku četvrt, Grad je potpisao sporazum sa osam zaštitarskih tvrtki koje će sprečavati pljačke za vrijeme potresa. Dogovor je sklopljen i sa građevinskim tvrtkama koje će raščišćavati ruševine, a vodu i hranu preživjelima će dijeliti veliki trgovački centri.

Hvala bogu, hrvatsko se gospodarstvo ipak na neki način budi. Dobit će posao treneri pasa, nabildani dečki,
pogrebnici, graditelji grobnica, kopači jama, Todorić će, vjerojatno, preživjelima dijeliti vodu i hranu pa će se financijski oporaviti ali dugove dobavljačima neće vratiti.

Sa Kalinićem će se dogovoriti da njegove vjerovnike zaobiđu psi tragači. Ako vjerovnici ipak prežive Todorić im neće dati ni vode ni hrane i još će ih žive u friško iskopane jame bacati. Sutra opet idemo u Zagreb, udahnuti miris pečenih kestena, prije nego dođe Richter.

A kad stigne baš me zanima kako će se Kalinić s njim dogovoriti da na životu ostavi baš njegove omiljene zaštitarske i građevinske tvrtke i Todorića? Žao mi je Zagreba. Gdje ćemo liječiti depru mi iz provincije kad u našoj metropoli krenu lajati psi tragači?

Tekst je objavljen u Nacionalu, 16.11.2010.


One Response

U očekivanju Richtera

Rijetko listam novine, uglavnom surfam. Razveselio me intervju s američkim ekonomistom i nobelovcem Krugmanom, našla sam ga na Monitoru. Krugman tvrdi, ako banke svoje klijente nastave ubijati visokim kamatama ljudima će oteti nekretnine koje su kupili na kredit ali ih neće imati kome prodati.


U očekivanju Richtera

Rijetko listam novine, uglavnom surfam. Razveselio me intervju s američkim ekonomistom i nobelovcem Krugmanom, našla sam ga na Monitoru. Krugman tvrdi, ako banke svoje klijente nastave ubijati visokim kamatama ljudima će oteti nekretnine koje su kupili na kredit ali ih neće imati kome prodati.