Lijepi, mrtvi Vukovar

Ovih sam dana, kao članica žirija \”Vukovar film festivala\”, prvi put u životu bila u Vukovaru. Odgađala sam susret s Vukovarom. Godinama na ekranu Hrvatske teve gledam iz Vukovara samo dva prizora. Prvi prizor, pijani četnici pucaju u zrak nakon što su razorili grad i pobili stanovnike.

 Drugi prizor: povorka hrvatskih političara na Dan Vukovara lijeno se vuče prema spomeniku gdje gori vječna vatra i tamo, brišući lažne suze, polaže šareno cvijeće i popravlja papirnate trake. Što se dešava između, što se desilo između dana kada je pao Vukovar i dana kada dežurni žalobnici, nakon što su progutali prženu kečigu, krenu sliniti?

I, evo mene u Vukovaru. Tu je Vuka, tu je Dunav, nema ruševina, ako zanemarimo vodotoranj koji više djeluje kao skulptura nego kao dokaz zločina svemirskih razmjera, tu su prijateljski raspoloženi ljudi koji rat rijetko spominju, tu su, nikad nisam čula da postoje, raskošni kruzeri koji pristaju u Vukovar da bi turisti vidjeli…

 Nove zgrade izgrađene za mlade građane koji žele živjeti u ovom malom, prelijepom gradu i tako ga održati na životu? Obnavljanje Borova, giganta koji je nekad imao dvadeset tisuća radnika a danas ih ima nekoliko stotina? Zadovoljne mlade roditelje koji svi imaju posao pa zato sretno voze bebe u kolicima?

 Strance koji kruzerima dolaze u Vukovar tamo dočekuju vodiči koji im objašnjavaju kako se iz pepela diže grad koga su zajedničkim snagama ubili Tuđman i Milošević?  U Vukovaru ima vodiča ali oni ne spominju ni pepeo ni dizanje.  Vukovar je grad mrtvac.

 Kuće, preciznije kućice, jesu obnovljene, postoji čak i krasan hotel Lav, popravljaju se i ulice i uličice ali, za koga? Posla nema. Nikakvoga. A cijene astronomske. Odmah pokraj Dunava ogromna zgrada u žalosnom stanju para nebo. Nitko od Vukovaraca ne zna čija je. Navodno, Todorićeva.

 Još je nešto Todorićevo što je prije bilo Kerumovo a prije nego što je postalo Kerumovo bilo je…Tko se danas sjeća vremena prije Keruma?  Naravno da su građani grada Vukovara podijeljeni na \”nas\” i \”njih\”, bilo bi čudno da nisu, ali se o tome ne govori.

 Tu i tamo se čuje kako je neka žena u pošti iza pulta pogledala u oči ubojici svoje rodbine, prijavila to policiji ali je policija prekasno stigla. Službenik pošte u mirnom periodu u međuvremenu je pobjegao. Vukovarci koji su digli ruke od odlaska iz svoga grada zbog starosti, nemoći ili depre  izgubili su entuzijazam.

 Više ne love \”poštare\” iako ih viđaju svaki dan. Znaju da se takav lov ne uklapa u trenutačnu hrvatsku politiku. Sjetimo se našeg sabranog, lijepo ošišanog, tako uljuđenog predsjednika države koji nam svojim likom i djelom poručuje da moramo biti civilizirani poput njega jer \”nema kolektivne krivice\”.

 Nema \”kolektivne krivice\”? \”Ako nema \’kolektivne krivice\’ pita se gospođa Mirković, legenda grada Vukovara, znam da ne znate o kome govorim, nećete je vidjeti na teveu, \”zašto mora postojati \’kolektivni oprost\’ ?\” Kužite koja je to rečenica? Velika poput vodotornja. \”Kolektivni oprost\”. Ma, baš ludilo.

 Dakle, grad Vukovar je danas krasan, obnovljen gradić, bez ruševina, bez života i bilo čega što bi moglo privući bogate strance koji lagano Dunavom plove na raskošnom kruzeru. Pa ipak, dolaze. Ima ih sve više i više. Ako nastave ovako Vukovar će postati Dubrovnik na Dunavu.

Zašto dolaze svi ti stranci? Zato da bi vidjeli vukovarska spomen obilježja. Da bi im vodiči pokazali Ovčaru, mjesto gdje su četnici ubijali nevine Vukovarce. Ovčara je bila ogromna jama. Četnici su nesretnicima pucali u nevine glave, a onda bi u jamu skočila četnikica, kako se zove žena četnik, koja bi četnički milostivo nožem kratila muke preživjelima.

 U Srbiji je, kako sam čula, osuđena na dvadeset godina robije. Danas Ovčara izgleda poput komadića raskošnog vrta. Na njemu rastu grmovi, svi iste veličine, čovjek ne može a da se ne divi preciznosti škara kojima bezimeni vrtlar Ovčaru frizira iz dana u dan.

 A groblje? Beskrajno polje bijelih križeva. Dva su križa izdvojena. Jedan koji simbolizira smrt šestomjesečne bebe, drugi smrt starice koja je imala sto i četiri godine. Za groblje, tako skockano, tako fenomenalno izdizajnirano može se reći samo da je \”prekrasno\”.

 Isto vrijedi i za spomenik u kome gori vječna vatra koja se ne gasi ni kad zapuše najjača košava. \”Prekrasna\” je i ptica u kamenu. A muzej u kome se fotografije palih heroja gase pa pale, a imena boraca vrte u beskrajnom krugu, nestaju pa se vraćaju, nestaju pa se vraćaju…

Vidjela sam mnoge svjetske muzeje i spomenike, vukovarski su čudo. Građanima grada Vukovara, dok su bili opkoljeni zločincima, život je bio je pravi pakao, ali za njihovu se smrt može reći da je obilježena zaista krasno. Svjetski. Tako svjetski da ti, kad gledaš polje bijelih križeva, pada na pamet Vašington. I oni tako nešto imaju.

 Mi zaista slavimo naše junake u skladu sa vrhunskim standardima. I zato u Vukovar pristaju oni raskošni kruzeri i zato te spomenike razgledavaju turisti dubokoga džepa. Oni koji ih tamo vode znaju da iz Vukovara neće izaći sa grčem u želucu ma koliko vodiči bili nadahnuti. Ovčara? Što je Ovčara? To je grmlje sa savršenom frizurom.

 Kako sam bila glupa. A toliko sam se bojala susreta sa gradom koga je nekad kosila smrt posebno tupom kosom. Blago Vukovaru danas. Umire tiho, bez hropca ili krika, ukrašen blještavo bijelim križevima, vječnom vatrom i njegovanim grmovima. Vukovar je danas lijep grad, onoliko lijep koliko to može biti bijeli lijes u kome leži mrtvo dijete.


21 Comments

  1. Eva114
  2. Aleksandar
  3. Marko
  4. Dejan
  5. Subotica
  6. Budimir Novaković
  7. Petko
  8. sandra
  9. Vanja
  10. semberac
  11. Skykab
  12. darkborn
  13. Riječanin
  14. Natushka
  15. Dunavac
  16. zli isus darko
  17. zli isus darko
  18. goran

Lijepi, mrtvi Vukovar

Ovih sam dana, kao članica žirija \”Vukovar film festivala\”, prvi put u životu bila u Vukovaru. Odgađala sam susret s Vukovarom. Godinama na ekranu Hrvatske teve gledam iz Vukovara samo dva prizora. Prvi prizor, pijani četnici pucaju u zrak nakon što su razorili grad i pobili stanovnike.


Lijepi, mrtvi Vukovar

Ovih sam dana, kao članica žirija \”Vukovar film festivala\”, prvi put u životu bila u Vukovaru. Odgađala sam susret s Vukovarom. Godinama na ekranu Hrvatske teve gledam iz Vukovara samo dva prizora. Prvi prizor, pijani četnici pucaju u zrak nakon što su razorili grad i pobili stanovnike.