Ovih sam dana, kao članica žirija \”Vukovar film festivala\”, prvi put u životu bila u Vukovaru. Odgađala sam susret s Vukovarom. Godinama na ekranu Hrvatske teve gledam iz Vukovara samo dva prizora. Prvi prizor, pijani četnici pucaju u zrak nakon što su razorili grad i pobili stanovnike.
Drugi prizor: povorka hrvatskih političara na Dan Vukovara lijeno se vuče prema spomeniku gdje gori vječna vatra i tamo, brišući lažne suze, polaže šareno cvijeće i popravlja papirnate trake. Što se dešava između, što se desilo između dana kada je pao Vukovar i dana kada dežurni žalobnici, nakon što su progutali prženu kečigu, krenu sliniti?
I, evo mene u Vukovaru. Tu je Vuka, tu je Dunav, nema ruševina, ako zanemarimo vodotoranj koji više djeluje kao skulptura nego kao dokaz zločina svemirskih razmjera, tu su prijateljski raspoloženi ljudi koji rat rijetko spominju, tu su, nikad nisam čula da postoje, raskošni kruzeri koji pristaju u Vukovar da bi turisti vidjeli…
Nove zgrade izgrađene za mlade građane koji žele živjeti u ovom malom, prelijepom gradu i tako ga održati na životu? Obnavljanje Borova, giganta koji je nekad imao dvadeset tisuća radnika a danas ih ima nekoliko stotina? Zadovoljne mlade roditelje koji svi imaju posao pa zato sretno voze bebe u kolicima?
Strance koji kruzerima dolaze u Vukovar tamo dočekuju vodiči koji im objašnjavaju kako se iz pepela diže grad koga su zajedničkim snagama ubili Tuđman i Milošević? U Vukovaru ima vodiča ali oni ne spominju ni pepeo ni dizanje. Vukovar je grad mrtvac.
Kuće, preciznije kućice, jesu obnovljene, postoji čak i krasan hotel Lav, popravljaju se i ulice i uličice ali, za koga? Posla nema. Nikakvoga. A cijene astronomske. Odmah pokraj Dunava ogromna zgrada u žalosnom stanju para nebo. Nitko od Vukovaraca ne zna čija je. Navodno, Todorićeva.
Još je nešto Todorićevo što je prije bilo Kerumovo a prije nego što je postalo Kerumovo bilo je…Tko se danas sjeća vremena prije Keruma? Naravno da su građani grada Vukovara podijeljeni na \”nas\” i \”njih\”, bilo bi čudno da nisu, ali se o tome ne govori.
Tu i tamo se čuje kako je neka žena u pošti iza pulta pogledala u oči ubojici svoje rodbine, prijavila to policiji ali je policija prekasno stigla. Službenik pošte u mirnom periodu u međuvremenu je pobjegao. Vukovarci koji su digli ruke od odlaska iz svoga grada zbog starosti, nemoći ili depre izgubili su entuzijazam.
Više ne love \”poštare\” iako ih viđaju svaki dan. Znaju da se takav lov ne uklapa u trenutačnu hrvatsku politiku. Sjetimo se našeg sabranog, lijepo ošišanog, tako uljuđenog predsjednika države koji nam svojim likom i djelom poručuje da moramo biti civilizirani poput njega jer \”nema kolektivne krivice\”.
Nema \”kolektivne krivice\”? \”Ako nema \’kolektivne krivice\’ pita se gospođa Mirković, legenda grada Vukovara, znam da ne znate o kome govorim, nećete je vidjeti na teveu, \”zašto mora postojati \’kolektivni oprost\’ ?\” Kužite koja je to rečenica? Velika poput vodotornja. \”Kolektivni oprost\”. Ma, baš ludilo.
Dakle, grad Vukovar je danas krasan, obnovljen gradić, bez ruševina, bez života i bilo čega što bi moglo privući bogate strance koji lagano Dunavom plove na raskošnom kruzeru. Pa ipak, dolaze. Ima ih sve više i više. Ako nastave ovako Vukovar će postati Dubrovnik na Dunavu.
Zašto dolaze svi ti stranci? Zato da bi vidjeli vukovarska spomen obilježja. Da bi im vodiči pokazali Ovčaru, mjesto gdje su četnici ubijali nevine Vukovarce. Ovčara je bila ogromna jama. Četnici su nesretnicima pucali u nevine glave, a onda bi u jamu skočila četnikica, kako se zove žena četnik, koja bi četnički milostivo nožem kratila muke preživjelima.
U Srbiji je, kako sam čula, osuđena na dvadeset godina robije. Danas Ovčara izgleda poput komadića raskošnog vrta. Na njemu rastu grmovi, svi iste veličine, čovjek ne može a da se ne divi preciznosti škara kojima bezimeni vrtlar Ovčaru frizira iz dana u dan.
A groblje? Beskrajno polje bijelih križeva. Dva su križa izdvojena. Jedan koji simbolizira smrt šestomjesečne bebe, drugi smrt starice koja je imala sto i četiri godine. Za groblje, tako skockano, tako fenomenalno izdizajnirano može se reći samo da je \”prekrasno\”.
Isto vrijedi i za spomenik u kome gori vječna vatra koja se ne gasi ni kad zapuše najjača košava. \”Prekrasna\” je i ptica u kamenu. A muzej u kome se fotografije palih heroja gase pa pale, a imena boraca vrte u beskrajnom krugu, nestaju pa se vraćaju, nestaju pa se vraćaju…
Vidjela sam mnoge svjetske muzeje i spomenike, vukovarski su čudo. Građanima grada Vukovara, dok su bili opkoljeni zločincima, život je bio je pravi pakao, ali za njihovu se smrt može reći da je obilježena zaista krasno. Svjetski. Tako svjetski da ti, kad gledaš polje bijelih križeva, pada na pamet Vašington. I oni tako nešto imaju.
Mi zaista slavimo naše junake u skladu sa vrhunskim standardima. I zato u Vukovar pristaju oni raskošni kruzeri i zato te spomenike razgledavaju turisti dubokoga džepa. Oni koji ih tamo vode znaju da iz Vukovara neće izaći sa grčem u želucu ma koliko vodiči bili nadahnuti. Ovčara? Što je Ovčara? To je grmlje sa savršenom frizurom.
Kako sam bila glupa. A toliko sam se bojala susreta sa gradom koga je nekad kosila smrt posebno tupom kosom. Blago Vukovaru danas. Umire tiho, bez hropca ili krika, ukrašen blještavo bijelim križevima, vječnom vatrom i njegovanim grmovima. Vukovar je danas lijep grad, onoliko lijep koliko to može biti bijeli lijes u kome leži mrtvo dijete.
Davno se nisam naježila na neki tekst kao na ovu Tvoju zadnju rečenicu !!!
Hm, ja kao Vukovarac mogu se malo složiti a malo i ne s tekstom.. Vedrana je britka, as always.. Ali svaka kratka priča, pa i ova iz ovoga bloga ima mnogo medalja.. Daleko ste/smo od katarze, rekao bih! ‘Ko o čemu jedni o kosovskom boju a drugi o nesretnoj Ovčari! Dok god gledate u tom pravu ne može se u onom drugom, moje skromno mišljenje. U taj drugi gledam ja, one suprotne držim sa strane, koliko mogu..
I ja sam zadnjih godina u pečalbi, nisam u svom gradu. Možda zbog toga vidim puno više pozitivnih stvari kada meračim sve te ulice, parkove, Adicu, Dunav…
I rado mu se vraćam!!!
Uhh, Vedrana, tekst po obicaju ubija. Zadnja recenica… Uhhh.
Da,pravosuđe u Srbiji je osudilo zločin u Vukovaru na višedecenijske kazne zatvora,dok vaše sudstvo amnestira zločince pod izgovorom da “oni koji su se branili ne mogu počiniti zločine”!Uz to vaša premijerka Kosorica ovih dana šalje “puse” haškim osuđenicima…i sve se to događa u 21. veku u državi koja je na pragu EU!Ima li većeg paradoksa?!
“…onoliko lijep koliko to može biti bijeli lijes u kome leži mrtvo dijete.”
Nema dalje, sve je receno…
“Sacuvaj nas Boze srpskog junastva i hrvatske kulture”…ili obrnuto,sve jedno…
Lepi su vam opisi Vedrana, ali ne vredi… nekoliko meseci po prestanku ratovanja bio sam u Vukovaru… te slike su mi još uvek pred očima…
Zadnja rečenica je … uh…
Da, lijep je! Jer je moj.
Da, mrtav je! Jer su ga ubili (a ubijaju ga još iz dana u dan).
A kolektivni oprost? Bože sačuvaj!
Dubrovnik na Dunavu i Dubrovnik na moru su simboli hrvatskog licemerja, srpske gluposti – malo je reći gluposti – IDIOTIZMA I ZLOČINA I JEDNIH I DRUGIH..
grad koii je do 45. bio kao i ceo Srem (ne samo istočni) i Baranja, sastavni deo ujedinjene Vojvopdine SRPSKE ii u kome su 50% stanovništva bili pravoslavni (pa su i bar polovina kuća bilo njihove “srpske”), vojska koja je sebe nazivala srpskom je razvalila do temelja… po ugledu na Dubrovnik, grad čiji su velikani kroz istoriju mnogo češće od ostaklih katolika sebe predtsavljali i doživljavali kao Srbe…
hrvatska pollitika ih je žrtvobvala jer im je savršeno odgovaralo da se SRbija predvođena miloševićevim idiotima što više kompromituju, a za stanovnike i palate Vukovatra i Dubrovnika nije bitno..ŠTO VIŠE STRADAJU TO BOLJE ZA POLITIKU…
licemerje se i dalje sistemski gaji…kao i idiotizam..pa je logično da su zločini nekažnjeni..
Postovana gospodjo Rudan,
biti cu kratka – prvi ste put bili u mom gradu i nemate pravo tako pricati o njemu. Niste ni pokusali upoznati grad, i njegove stanovnike. Znam jer sam i sama bila na VFF-u, i uopce se niste potrudili. Culi ste price. I obisli grobove. I sada to sirite dalje.
Ocekivala sam vise od vas. Kao i cijeli Vukovar.
Hvala lijepa, nikad nam se ne vratili…
Jedna od retkih koja svojim pisanjem odusevljava i nas koji s manje uspesnosti dokucimo sta pisac hoce reci.Svako dobro i neka vas dragi Bog cuva.
Moje je selo nekad bilo Grad kada su preci ovih sto su rodjeni po gradovima mislili da su gradovi nesto gdje samo odabrani smiju zivjeti. (Kako su grijesili!) I onda potomci tih istih, rodjeni u gradskim podrumima ili rodilistima ako su bili sluge rezima, navalise u ostrascenom naletu pred 20ak godina i sravnise moje selo-grad sa zemljom i pretvori se sve u prasumu i neprohod. O nama nitko nikad nije pisao zalopojke, niti tugovanke; nas ne pohodjuju tv kamere da bi o nama pricali na History chanel. Jesu tu bili 91e, 92 dva, nazovi, novinarska piskarala pa su o nama pisali da se nalazimo tamo gdje se ne nalazimo, da smo istocno umjesto zapadno, da nosimo nozeve u zubima i da su nam kose dugacke, crne, masne i da svi nosimo brade bez razlike na spol. A mi uglavnom svjetloputi i svjetlokosi, nitko ziv bradu imao nije; dok nam nisu 45e oduzeli pravo na ime Grad nosili smo lijepe haljine, sesire i stake. Onda smo morali u stale cistiti djubar i nositi buce, musti ovce i krave koje smo voljeli i postivali; bili smo ljubitelji zivotinja puno prije nego je prvo drustvo za zastitu zivotinja uopce spomenuto u lijepoj domovini, nekad i nasoj. Uzalud nam sve bii, pa ubise i nas i ime nam i knjige rodjenih i krstenih a o nekom filmu koji bi o nama rekao nesto pozitivno ili, kojim slucajem, istinito – ne smijemo niti sanjati.
BLAGO zapravo VUKOVARU.
redovno pratim Vedranin blog ali nažalost malo je vedrih stvari u njezinim tekstovima i u našoj stvarnosti, malo je časnih ljudi u politici, malo je poštenja, premalo dobrote a istina je odavno umrla i zaboravljena. uljepšivači povijesti, estetski politički kirurzi i novinari po narudžbi danas su na cijeni. i digitalno doba. sve se može namjestiti, izrežirati i izlažirati. samo treba dovoljno novca. Vukovar? ah, da. pa odigrao je svoju ulogu, nema više.
…. a kad je tako. Viva La Necrofilia!
Vukovar…da večina ga se samo sjeti jednom ili dva puta godišnje, jadno, žalosno i neoprostivo. “Hvala” politici na tome.
Čitam ove komentare i ne verujem koliko ima ispranih mozgova…U Srbiji vlada kolektivna amnezija, ali u ‘Rvackoj je kolektivna glupost na “zavidnom” nivou.
I kada mi se ne svidjate, svidjate mi se…
jasno mi je da se tekst mora malo ubljuvat pjesničkom masti da bi lakše proklizio kroz uši mase ali to nije razlog da se bude ovako vatasto dječije blag i nježan prema lešini. tekst nije ništa življi od ulješenog djeteta što samo otvara usta a glasa ni od kuda
zaboravio sam samo reći “willcommen” i dođite nam opet:):*
Vukovar je trebao ostati prazan grad kao spomen obilježje ljudskoj gluposti i ljudskoj reinkarnaciji užasa. To što se danas događa u Vukovaru sjeme je novih užasa. Podvojenost Hrvata i Srba je neljudska i protivna onome u kojeg se jedni i drugi kunu (Isus Krist), a svakodnevno ga izdaju upravo razdvojenim školskim programima, razdvojenim povijestima i razdvojenim životima. Trebao je Vukovar ostati prazan – spomen obilježje ljudskoj gluposti koja danas u njemu ima svoj oltar. Možda nisam u pravu, ne živim tamo, ali ono što čujem – nije dobro.