Kurviš i korona

Svi su oko mene usrani. Peru ruke tri puta prije jela, jednom za vrijeme, a nakon svake nužde bar pola sata iznad bidea trljaju međunožje, pa onda opet operu ruke. Jasno mi je, ne morate vikati na mene, zašto ste nervozni, ne sjede baš svi Hrvati i Hrvatice satima na bideu, mnogi ga nemaju. Govorim o onima koji ga imaju.

I ja ga imam. Služi mi za pranje nogu prije spavanja, neka ovo ostane među nama, jedina sam u Hrvatskoj koja se ne tušira svaki dan. Dobro, dobro, ima i onih koji nemaju kupatilo, govorim vama koji ga imate. Ne tuširam se devet puta dnevno i ne perem ruke tristo puta dnevno jer sam negdje pročitala da ljudskom tijelu treba koža.

Hodam okolo slobodna poput ptice. Koji je to gušt, ući u kinodvoranu i biti jedina. Zahladilo je, ali drkadžije se nisu iz parkova preselile u kino. Boje se da će ih netko iz Cinestara prisiliti da nakon drkanja pola sata ruke peru vrućom vodom i tekućim sapunom.

Masku stalno nosim na licu. Skida mi četrdeset godina. Moja djeca o meni ništa ne znaju, ne znam ni ja o njima, jedino su sigurna da sam „rizična“. Zato mi ne dovode unuke na čuvanje. Hvala ti, oj, Bože! Doduše, za bake i djedove čuvanje modernih unuka i nije neki problem. Sjede i pišu, pišu, pišu. Ne pitaju ni jesti ni piti. Često su „bolesna“. Kad malo pročačkaš povijest njihove bolesti skužiš da pate od kroničnog umora. Imaju brda domaće zadaće. Robijaši. Zašto u Finskoj ne postoje domaće zadaće?

„Krešo“, rekla sam sinoć unuku, „odjebi domaće zadaće, pobunite se, dignite revoluciju! Na vama svijet ostaje.“ „Dignite vi nonići revoluciju, imate vremena. Ja do sutra moram riješiti pet stranica radnih zadataka iz hrvatskoga, tri iz matematike, naučiti kako su ljudi trgovali u brončanom dobu i kako je nastala vatra i svojstva vode i nisam jučer znao što je materinji jezik.“ „To nisi znao? To? Nisi znao definiciju ‘materinjeg jezika’?“ „Ne.“ Dok je dijete plakalo zaguglala sam ‘materinji jezik’. Jezik se zove „materinski“. „Nona, nona“, vrištao je Krešo, „ja ću popizdit.“

Strašno je kako se današnja djeca izražavaju. Ipak, nisam prečula, dignite vi revoluciju. Ja bih digla revoluciju, ali gdje su mi sljedbenici? Što me ubija? Onaj Šostar je vojskovođa u zagrebačkom ratu protiv korone. Šostar????? Tom uglednom „neurokirurgu“ koji to nikad nije postao striptizeta je plesala u krilu, on se predorgazmično kesio u nečiji objektiv. Lice mu je bilo crveno poput kuhane cikle. Kod njega su našli sliku koja je nestala iz Banskih dvora, vojskovođa ju je platio 13.000 eura.  Kuća mu je puna umjetnina koje vrijede oko 300.000 eura…Suspektni kriminalac nas čuva od korone? Zato što je naučio kako sebe zaštiti od spolnih bolesti?

Pa si malo mislim, ako moj dragi Zagreb od korone brani zadrigli kurviš, tko su oni koji brane nas ostale? Smije li se njima vjerovati? Svi su oni i ona turbokatolici, a nikad nisu čuli za, ne kradi, ne liži striptizetu, ne laži…Čovjek je nevin dok ne bude pravomoćno osuđen. Kovidnapoleonu se još uvijek sudi. Neki su u Hrvatskoj doživotno nevini ma koliko ukradenih slika vješali po zidovima svojih vila.

Priznajte, ljubomorni ste. Ja slobodna, a vi sa strahom čekate što će danas mudro reći Šostar. Dok se vi tresete Šostaru se po glavi motaju kurve, Viagra i slike koje bi mu netko mogao skinuti sa zida nekog od naših, zbog korone, praznih muzeja.

Znam, ljudi umiru. Bolest postoji. Ljudi umiru. U Hrvatskoj ljudi umiru. Ljudi umiru, ljudi umiru, ljudi umiru. Jebeš one koji umiru. Zašto su šostari življi nego ikad?

 16,662 total views,  79 views today