Drž’te Amazontočkakom!

Ova tema baš nikoga ne zanima, ali ne mogu odoljeti. Danas sam u Jutarnjem puna gađenja pročitala tekst o tome kako Amazontočkakom prodaje piratska izdanja hrvatskih knjiga. Hrvatski izdavači su, naravno, popizdili i još su ogorčeni. Neki su pisali Amazonutočkakomu, drugi traže odvjetnike koji će zaštititi njihove interese, treći se samo tresu i puni samosažaljenja kukaju. Njima se nanosi šteta, oni su bespomoćni, Amazontočkakom ne jebe živu silu.Zašto sam taj, rijetkima zanimljiv tekst, pročitala puna gađenja? Zato što se hrvatski izdavači k’o lud rešetkama čude lopovluku koje mi pisci, dobro, zaboravite ovo “mi”, koje ja pisačica u Hrvatskoj od hrvatskih izdavača podnosim godinama. Jedina sam koja načinje ovu nebitnu temu. Ostali pisci u mišijoj su rupi zato jer znaju da hrvatski izdavači imaju i sukno i škare. Bolje i da ti ne plate, da te lažu, da ne poštuju ugovor, da te kradu, nego da ti knjiga ne izađe. Ipak si ti, je li, pisac, a pisac živi od “slave” i činjenice da je “pisac”, a ne od honorara koga bi trebao dobiti u skladu sa ugovorom.

Kako funkcionira Amazaontočkakom pročitajte u Jutarnjem, ja ću vam reći kako funkcioniraju domaći amazoni. Potpišu sa autorom ili autoricom ugovor na određeni rok. Neki dobiju avans, rijetki, većina samo “postotak od prodanih knjiga”. Koliko knjiga izdavač proda autor ne sazna nikad pa ni tada. Izdavači, oni “najveći” ili onaj “najveći”, u pravilu su slizani sa politikom. Knjizi nabiju nesuvislu cijenu od, primjerice 150 ili 300 kuna. Onda im “država” otkupi brdo knjiga po suludoj cijeni, kad im lova sjedne na račun knjige prodaju uz nevjerojatan “popust” od 50%, 60%, 70%… Autor  je u cijeloj priči nebitan.

Siroti pisci, oni najuporniji, najnaivniji i najgluplji, nazivaju svoje izdavače, preklinju ih da im pošalju koju kunu, objašnjavaju im da su nasmrt bolesni, da po ugovoru imaju pravo na “obračun” koliko je knjiga prodano u šest mjeseci ili godinu dana.  Uzalud! Lažu nas, dobro, dobro, lažu me, kradu me, ne šalju obračun meni, grabe od države potpore jer su oni “jadni”, oni “imaju troškove”, oni “plaćaju poreze” i “preskupe najmove”. Pisci su govna koja nemaju troškova, oni parazitiraju na sirotim izdavačima kojima svi kožu deru pa i Amazontočkakom.

Sranje koje godinama imam sa hrvatskim izdavačim zaista mi je dopizdilo. Ne pada im na kraj pameti da ispoštuju bilo što što smo se dogovorili i potpisali. Pravo da izdaju moje knjige kod nekih je davno isteklo pa ipak sam prekjučer kupila svoju knjigu “Crnci u Firenci” u izdanju Profila, cijena 39.00 kuna, iako Profil godinama nema pravo prodavati moje knjige. “Ljubav na posljednji pogled” vidjela sam u Zagrebu u knjižari A.G. Matoš iako A.G. Matoš nema godinama pravo prodavati moje knjige. Poželjela sam ući, pokupiti svoje knjige i pobacati ih po knjižari.  Onda sam pomislila, kakve veze sa mojom tako tipično hrvatskom pričom ima jadnica koja tamo za crkavicu dreždi.

Ponovit ću. Ova tema nikaga ne zanima. Državi Hrvatskoj kultura uopće ne postoji kao rupa na svirali. Postoje samo umrežene, lopovske grupe koje jedna drugoj dijele moj novac po pitaj boga kojim kriterijima, a od mene očekuju da sve to gledam i šutim kao što šute svi pojebani hrvatski pisci i pisačice. SVI! Po portalima, na Hrvatskoj televiziji uvijek ćete naletjeti na nekog “sirotog” izdavača koji će ispričati svoju tužnu priču. U njoj pisca nigdje. Pitam se, zašto u Hrvatskoj kao problem oduvijek postoje samo izdavači?

Zato jer su pisci bijedna, gladna, nemoćna, neumrežena stvorenja sretna kad im umrežene, bogate lopine s vremena na vrijeme dobace koju kunu. Imam tu sreću da ne živim od milosti svojih hrvatskih izdavača koji mi odavno laganjem i krađom idu na kurac.

Drago mi je što Amazontočkakom jebe naše izdavače. Sad bar vide kako se osjećamo mi, dobro, dobro, JA koja je jebena godinama. Nadam se da će mi se nakon ovog teksta bar neki od njih javiti i da ćemo, najzad, prekinuti suradnju. Gospodo, pun mi vas je kurac!