Kafić Smrt

Osnivanje kafića Smrt u Evropi nije ništa novo. Sve je započelo u Engleskoj, nastavilo se u Francuskoj, kafići Smrt šire se i u Njemačkoj. Princip je jednostavan. Jednom mjesečno, može i češće, u nekom se kafiću sastane grupa ljudi koja uz kolač, čaj ili kavu razgovara samo o smrti. Fenomenalna ideja ako uzmemo u obzir da smo svi smrtni ma koliko šutjeli o tome.

Presretna sam što će za koji mjesec i Rijeka postati svijet. Autorica ideje je prof.dr.sc. Karmen Lončarek fenomenalna pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu pri KBC-u Rijeka. Sama činjenica da u ovakvoj Hrvatskoj postoji ustanova koja dozvoljava ljudima sa idejama da ih i ostvare raduje sve nas koji mislimo da već živimo u paklu pa nam diskusije o smrti ne trebaju. A trebaju nam.

Svima nama koji iz tko zna kojih razloga još uvijek živimo u Dolini Očaja ova je akcija svjetlo na kraju tunela. Postoje neki dobri ljudi koji nam žele pomoći da iz Hrvatske zauvijek iselimo bez patnje. Neki na nebo, drugi tamo gdje im odredi rodbina ako ta rodbina to može platiti. Nema mnogo ljudi u Hrvatskoj koji mogu pokkopati ili kremirati bliskoga svoga, a da ih to ne odvede ravno u bankrot. Još kad se sjete uz koliko su boli i jada njihovi pokojnici otišli na sigurno bolje mjesto, goreg nema, preživjeli još više pate.

Imam zastrašujuća osobna iskustva. Sestra mi je umrla u jezivim mukama, do posljednjeg časa borila se za zrak. Kad sam liječnika, potpuno nestručna, zamolila da joj da nešto što bi joj “proširilo pluća”, prosiktao je zlobno, ona više nema pluća. Da sam bila pri sebi, žao mi je što nisam, mogla sam mu bar odvaliti šamarčinu. Bešćutnom smeću koje je, danas to znam, moglo pomoći, ali nije.

Ni majka mi nije imala više sreće. U najskuplji starački dom u gradu ušla je sa dijagnozom žene koja im “fantomske bolove”, ona je “glumica”, ne trebaju joj flasteri protiv boli koje smo joj mi lijepili dok je bila doma. Rečeno nam je da zbog svog teškog psihičkog i fizičkog stanja mora dvadeset i četiri sata biti pod stručnom paskom. Urlala je od bolova dok sam je ja uvjeravala da se mora smiriti, opustiti, da nju ništa ne boli, ona je samo “uznemirena”. Dva dana prije smrti rekli su nam da je patila jer je imala metastaze na kostima. Užasnula sam se. Žena je umrla u najstrašnijim zamislivim mukama bez ikakve potrebe. Da smo je bacili na cestu bila bi bolje prošla.

Te su me smrti promijenile. I prestravile. Jasno mi je da moram umrijeti, ali, moram li zaista otići sa ovoga svijeta u mukama? Moderna medicina, moderna svjetska medicina ima odgovor, odlazak sa ovoga svijeta ne mora biti muka paklena. Za to se svim srcem u Rijeci bori Karmen Lončarek. Nitko iz njezine ekipe sigurno ne broji kolikim su pacijentima riječkog KBC-a pomogli da odu bez boli. Ogromnu ulogu u ovoj priči, to ne smijemo zaboraviti, igra i činjenica da Rijeka ima hospicij.

Doktorica Lončarek nije stala samo na organiziranju tribina o palijativi i potrebi da se svima koji pate pomogne brzo i efikasno. Palo joj je na pamet da Rijeka postane prvi grad u Hrvatskoj, ionako je jedini grad u Hrvatskoj, u kojoj će biti kafić Smrt. Rijeka će postati London, Pariz, Muenchen… Grupa ljudi će se jednom mjesečno, možda rjeđe, možda češće, sastati u kafiću Premijer i u večernjim satima razgovarati samo o smrti.

Čaj ili kavu će sa “normalnim” ljudima piti i liječnici i medicinske sestre koje će moći dati prave odgovore na konkretna pitanja. To sigurno neće biti skupovi “perverznjaka” jer smrt nije perverzija, smrt je ono što će se dogoditi čak i našim odvratnim političarima, “biznismenima” i ostaloj gamadi koja nas ubija, a sigurna je da je besmrtna. Mi neki “obični” znamo da smo smrtni i ne želimo, kad nam je već život strava i užas, kroz isto prolaziti i na smrtnoj postelji.

U njoj, neki od nas koji podržavamo ovu akciju, očekujemo da nam se pruži prilika da se dostojanstveno oprostimo od života i naših najmilijih. To će nam se i ostvariti.

O, kako sam sretna što živim u Rijeci, gradu koji ipak daje šansu pameti.