Imam plan

I vi imate djecu? Jebiga. Odbijaju sisu, deru se danju i noću, seru u gaće u trećoj, imaju pet jedinica, onom Ivanu je vaš ljubimac izbio jedinicu, ne mliječnu, onu drugu…Blago vama, pazite što vam govorim, BLAGO VAMA!

Imam troje djece. Dva sina i kćer. Neke žene, okorjele lažljivice, svoju djecu doživljavaju kao blagoslov, mi ostale kao prokletstvo. Zašto sam rodila? To sebe pitam tri puta dnevno, kad je situacija normalna, a pedeset puta dnevno kad je situacija posebno normalna. Zašto me nakon prvog odlaska u rodilište u vrijeme kad se o epiduralnoj ništa nije znalo, vrag tamo odveo još dva puta? Pročitala sam, svaka normalna ženka osjeća potrebu da se okoti ili kako se to već zove, ali tri puta?! Alo?

Jutros mi je oko sedam na vrata došla kći. Dosta joj je svega. Sina i stan ostavit će mužu, ona će se posvetiti karijeri. Skupa sa frendicom otvorit će prodavaonicu zdrave hrane. Svijet se danas loše hrani, tome treba stati na kraj. Ona je čitav život, ima trideset godina, uložila u dijete i brak, gdje je bila, nigdje, gdje ide, nigdje…Rekla sam joj, ne kaže se gdje idem nego kamo idem, ne možeš dijete ostaviti mužu, ni stan, mi smo ga kupili…”Kakve veze ima da li je ‘gdje’ ili ‘kamo’, uvijek si bila naporna, stan je vaš poklon meni, ja mogu s njim, valjda, raditi što me volja. Za početak, živjet ću s vama.”

Rekla sam:”Da smo te željeli ovdje bila bi ovdje.” “Znam, znala sam otkako sam bila sitno djetešce…” “Djetešce ne može biti krupno.” “Mama, meni zaista nije jasno kako je moj otac s tobom izdržao četrdeset godina. Ne upadaj mi u riječ. Još kad sam bila sitno djetešce osjećala sam se neželjenim djetetom. I tako je ostalo do danas. Sjećam se, bila sam sitna djevojčica, ne prekidaj me, SITNA DJEVOJČICA, kad si mi rekla da ćeš me baciti pod autobus ako ne prestanem plakati. Gorko sam plakala jer sam bila željna ljubavi, a bila sam željna ljubavi jer ste ti i tata samo radili i radili, a nona me je čuvala, odrastala sam bez kučeta i mačeta, bez roditelja, istraumatizirana, sa starom nonom…” “Moja majka je tada imala četrdeset i pet godina…”

Nazvao me sin. Stariji. Bivša žena uporno od njega traži alimentaciju za njihovo dvoje djece, a on joj ne može platiti “harač” jer ima “svoje dijete”. “I ono dvoje djece su tvoja djeca.” “Stara, znam da su sva ta djeca moja, ali ja love nemam.” “Da manje trošiš na glupaču koju si oplodio pa oženio, mlađa je od tebe dvadeset godina, ti si idiot, imao bi za alimentaciju.” “Zapamti, stara, i Christie Lina Lou je tvoja unučica.” “Tvoja druga žena je ludara koja je precijenila moj džep. NE DAM LOVU! Odjebi!” “Žena u tvojim godinama morala bi se pristojnije izražavati i pokazivati više ljubavi prema unucima.” Spustio mi je slušalicu. Netko mu je rekao da smo prodali ono gradilište na Krku. Zato ga prvi put čujem nakon deset mjeseci i devet dana.

Drugi sin mi je peder, zapravo, homoseksualac. Zasad njemu i Tediju, rekla mi je Tedijeva mama, ne pada na pamet registrirati se i usvojiti nešto iz Kambodže. DOSTA MI JE! Nazvat ću ih, reći ću im da smo prodali onaj teren i pozvati ih u restoran “More”. Poći će s nama na ručak zbog love.

“More” je u centru grada, u blizini najprometnije ceste, nekako ću skupiti snagu i svo troje gurnuti pod jureći kamion. Suci su danas u Hrvatskoj jeftina roba. Platit ću deset tisuća eura, dobiti rad za opće dobro i spasiti se. Da se još jedanput rodim…Opet bih rodila. Ja sam ženka. Ali, bila bih lukavija. Pod kamion ili neko drugo teretno vozilo bacila bih svoju sitnu dječicu.

Nema sitne dječice? U pravu ste. Postoje samo budući krupni gadovi.