Ima li života bez ljubavi?

Okružena sam ljudima koji očekivano ili neočekivano ostaju bez svojih najdražih. Muževi bez žena, žene bez muževa, u takvim smo godinama. Još uvijek se tome čudimo jer nam mediji stalno poručuju kako se životni vijek produžio i kako starost počinje u osamdeset i petoj.

Što sebi reći kad te napusti biće koje te voljelo najviše na svijetu? Plakala sam. Beskonačno vrtjela fotke u svojoj glavi. On me čeka ispred marketa. Čeka me i ispred apoteke. Sjedi pokraj mene u kafiću. Nikad ne gubi živce. Krupan, tamne, smeđe oči.

Često smo šetali zajedno. Znanci i prijatelji ne bi nam prilazili. Ljudi se osjećaju neugodno pokraj para koji se voli jer im njihovi besmisleni životi tada još teže padaju.

Sve su moje prijateljice nesretne. Muževi su otišli iz kuće, pokušavaju svoja međunožja uznemiriti uz vršnjakinje svojih kćeri. Djeca ih naizmjence nazivaju. Ujutro sin, navečer kći, ni jednome ne pada na pamet posjetiti majku i na miru čuti koliko sirota žena ima kamenja u žučnoj kesi.

Djeca nazivaju roditelje da bi provjerila da li dišu. Ako se ne jave nazovu vatrogasce, starci u mojim godinama uvijek ostave ključ u bravi, onda vatrogasci ruše vrata, ruše, ruše, ona protuprovalna koja je zaista teško srušiti, ruše, ruše…Čitav se neboder trese.

Kad vrata najzad tresnu iz spavaće se sobe začuje prestrašen glas:\”Tko kuca?\” Za djecu su glasovi roditelja uvijek trauma. Djeca, čim okrenu broj vatrogasaca, uključe računalo.

Lijes, jelov, kremiranje, mrtvačka kola Zagreb-Rijeka, Rijeka-Zagreb, grobnicu imaju, osmrtnica, jedna, dvije, bolje tri, na ostavinsku ćemo čekati mjesec dana, onoj kuji ću dati pola svega iako nikad majci nije skuhala juhu, cijene nekretnina padaju, trideset kvadrata u centru danas i pred sedam godina nije isto, stara je odlučila riknuti baš sada kad ne možeš dobiti ni tisuću eura po metru, ja sam joj adaptirala kupaonicu ali ona krava mi troškove sigurno neće priznati…

A onda glasić iz sobe:\”Tko kuca?\” Da je čovjek ne bi ubio. Jebem ti aparat koji ne nosiš a ja sam za njega platila tri tisuće kuna.

Djeca, lovci na nekretnine.

Muževi. Jebači lovkinja na nekretnine.

Kad najzad nađeš ljubav svoga života, kad sretneš biće koje te bezgranično voli, kad to osjetiš na prvi i na sve ostale poglede…

\”Gospođo, ima rak.\” \”Rak? Ali mi smo došli na rutinsku kontrolu…\” \”Budite hrabri.\” Kako da budem hrabra? Što je hrabrost? Čuti da ti drago biće ima rak, duboko udahnuti i onda s njim otići na picu? Jebeno, bezdušno smeće!

\”A kemoterapija?\” \”Prekasno.\” \”Ali bili smo kod vas pred tri mjeseca, zašto mi onda niste ništa rekli?\” \”To je tip raka koji se razvija bez najave, ja sam nemoćan.\”

\”A Milano, Ljubljana, Rim, Barcelona? Može li mu se igdje na svijetu pomoći? Znate, imam malu kuću, ničemu mi ne služi, sad će udariti porez na nekretnine, prodat ću je, zdravlje je najvažnije, ne mogu, neću moći živjeti bez Njega…\”

\”Vrijeme liječi sve rane, budite hrabri, uvijek ima života i poslije smrti.\” \”Kakav je život poslije smrti? Vi niste normalni. Vi ne znate što je ljubav.\” Vrištala sam. \”S vremenom ćete se smiriti, život ide dalje, život uvijek ide dalje pa ćete naletjeti…\”

\”Na koga ću naletjeti? Vi ste bešćutna zvijer!\” Mlada asistentica je uletjela u ordinaciju, to je najpoznatija ambulanta u gradu. \”Gospođo, život ide dalje, život uvijek ide dalje…\” Nisam čekala da krava izgovori kako ću \”naletjeti\”, izletjela sam iz zgrade.

Život bez Njega? Tko će me grijati noću kad isključe centralno? Tko će mi čupati kosu? Tko će me buditi svako jutro u šest? Tko će me grliti kad uđem u stan?

On je meni sve. I djeca i muž i najbolji prijatelj. On me jedini sluša. On jedini zna koliko ja zaista imam kamenja u žučnoj vrećici. Šest velikih i jedan mali.

\”Gospođo, ima rak. Pred njim su još četiri mjeseca života. Uljepšajte mu posljednje dane. Dat ću mu nešto protiv bolova.\” Kako zna, jebena budala, koliko je još pred Njim? A rak nije vidio?

Čekao me doma. Ništa Mu nisam rekla, u kafiću sam popila apaurin od deset, zagrlila sam ga, dala mu ručak, legli smo na kauč. Zaspala sam. Zaspala sam iako je uz mene ležalo na smrt osuđeno meni najdraže biće?!

Pokopala sam Ga prošle srijede. Na pogrebu sam bila sama. Nisam uz sebe željela djecu koja su me bešćutno tješila. Čak ni najbolju prijateljicu koja je jedina znala što On meni zaista znači.

Psihijatar mi je rekao da se moram suočiti sa smrću, da smo svi smrtni ali da nam se to taji, moram stisnuti srce. Stisnula sam srce. Trenutno pijem makjato bez kofeina, On sjedi uz mene.

Nisam mogla zamisliti da ću u samo mjesec dana ljubav svoga života zamijeniti novom. Sve su žene kurve?

Ubacujem mu keksić u usta. On mi liže lice. I maše repom. Život? Život zaista ide dalje.


28 Comments

  1. Jelena Jolovic
  2. Žarko
  3. Branko
  4. L
  5. shorty
  6. Jelena
  7. samoJa
  8. branka veselinovic
  9. Miki Maus
  10. Domagoj Bogoljub
    • Jelena
  11. Leona
  12. Sale
  13. Dunja Sporer
  14. Jelena
  15. Rajka...............
  16. Poncije
  17. Snezana
  18. Slaviša Vajner - Čič
    • Jelena Jolovic
  19. Miki Maus
  20. slavica 071
  21. Budimir Novaković

Ima li života bez ljubavi?

Okružena sam ljudima koji očekivano ili neočekivano ostaju bez svojih najdražih. Muževi bez žena, žene bez muževa, u takvim smo godinama. Još uvijek se tome čudimo jer nam mediji stalno poručuju kako se životni vijek produžio i kako starost počinje u osamdeset i petoj.