I love Sanja Doležal*

Svašta sam u životu radila: bila učiteljica, vodila turiste po Jugoslaviji, pisala knjige, rodila djecu, radila na radiju, davala instrukcije razmaženoj djeci, skrivala se pred inkasatorima dok su još obilazili stanove, godinama razbijala glavu kako spojiti kraj s krajem…

Kad pogledam unazad ništa mi nije bilo stresnije od nastupa na teveu. Taj stupanj jeze koji te zgrabi kad moraš sjesti u stolicu i pod reflektorima reći nešto suvislo onome ili onoj koja te pita uvijek mi je bila noćna mora. Ni pripreme nisu ništa manje odvratne. Što obući? Teve ti uvijek na tvoju normalnu živu vagu doda deset kila, možda i petnaest. Isuse Kriste!

Otvaraš ormar koji te crno gleda. Crne košulje, crne majice, crne hlače, trapericeeeeeeeeee… Traperice? U osam uvečer? Nikako! Treba na svoje buduće slonovsko tijelo navući nešto što nije presvečano jer u emisiji nećemo slaviti Novu godinu ali nikako ne traperice. Haljinu? Sve su moje haljine idealne za pogrebe svih tipova ali ne i za sjedenje u teve studiju.

U njima ću pokazati noge, u mojim godinama one nisu ono na što treba skrenuti pažnju. Hlače, dakle. Sako svakako. Tamno odijelo? Kamo idem? Na komemoraciju predsjedniku države? Teško, oni ne umiru. Treba obići zare i haendemove jer ti \”ono pravo\” treba za tu večer i nikad više. Haendemovi možda imaju ono što bi ti odgovaralo ali ti u to ne možeš ući.

Onda nazoveš prijateljicu Lelu koju njezin muž i ja zovemo Mediću. \”Čuj, upomoć, treba mi haljina za sutra, da nije crna, da nije bijela, da pokrije ruke, nikako kratka, nikako preuska, neka bude zelena ali ne grašak zelena, bolje bordo ali ne boje krvi, možda višnja, ne trula, ili ljubičasta ali ne boja trake na vijencu koga se polaže na godišnjicu smrti predsjednika države, neki od njih ipak umru…

Čarape? Crne! Cipele? Nikako visoka, tanka potpetica od dvanaest centimetara, nećeš u šezdeset i nekoj slati poruku da muškarca možeš šiljcima ubadati u gola leđa. Šminka. Ulazak u prostoriju u kojoj uvijek svira radio meni je ono što je osuđeniku na smrt posljednja večera. Još samo taj korak i onda ćeš umrijeti u najstrašnijim mukama.

Gospođe koje tamo rade nikad te ništa ne pitaju. Uzmu spužvicu u ruke pa ti premažu lice i vrat. Gledaj gore, gledaj dolje, nasmiješite se, ti se kesiš dok ti one rumene jagodice, šta ćete imati na sebi, naočale ili bez naočala…\”Kako su nekad teve voditeljice bile lijepe, draga gospođo, Ksenija Urličić, gospođa Prelog, nije bilo muškarca koji im je odolio, vaše bore oko usana može riješiti kanadska krema, efekt traje šest sati, zove se mek, nema je u Hrvatskoj, na našoj teve njome bore brišu gospođe…\”

\”Ali one nisu stare?\” \”Gospođo, nisu stare ali bore brišu mekom, govorimo o meku, mek je zakon…\” Kad vas iz ogledala pogleda prastara porculanska lutka krećete prema studiju. Tamo vas ozvuče, sjednete. Netko drekne: \”Mir, krećemo, pet, četiri, tri, dva, jedan…\” Da li je režiser onaj lik koji kamerom ulazi u nosnice gostiju?

U voditeljicu ili voditelja gledaš ko žaba zmiju, u glavi ti je kaos. Hoću van, pustite me na slobodu, umirem, crknut ću, dosta, dosta, dostaaaaaaaaa! Onda dođeš doma i dok skidaš šminku vrlo dobro znaš da si opet ispala budala i da će ti to biti zadnji put. Z a d nj i put! Pojma nemaš što si rekla ni ti ni oni oko tebe. Ni za koje pare na ovome svijetu ne bih se bavila tim prestrašnim poslom.

Idućeg jutra, ako si gostovala u nekoj od \”udarnih emisija\”, sigurno ćeš u medijima naletjeti na hračak koga su u smjeru voditelja ili voditeljice lansirali teve kritičar ili kritičarka. Tim su aristotelima i aristotelicama uža specijalnost uređenje studija, šminka, garderoba, a šira sve ostalo: politika, sport, odgoj pasa i sitne djece…Njihovoj zlobi samo je nebo granica.

Ne postoji ni jedno siroče koje se ukaže na bilo kojem ekranu a da mu oni ne nađu manu. Nemaju milosti jer znaju sve o svemu. Na koga se oni obruše neka mu bog pomogne. Šteta što se njih vrlo rijetko ili nikad ne može vidjeti u studiju. Kad ipak tamo sjednu, nekoliko sam puta gledala najopakijeg među njima, čovjek se rukama i nogama trudio da sklopi jednu suvislu rečenicu. Uzalud.

Zašto mi je ova tema tema? Koga briga kako se ja osjećam pred teve nastup? Mogu biti doma, jesti čokoladu i četkati mačku. Postoji razlog. Jedna teve kritičarka koja očito, pitaj boga zašto, ima vrlo visoko mišljenje o sebi, usudila se jučer napisati kako Sanja Doležal nije zaslužila da se ukazuje u emisiji \”Dobro jutro, Hrvatska\” jer je…

Nebitno što je natrkeljala bahata gospođa. Poznajem Sanju Doležal, nekoliko sam puta gostovala u njenoj emisiji na RTL-u. Nikad ni na jednoj televiziji nisam srela srdačnije, opuštenije, draže, milije, toplije i bolje ljudsko biće. Nikad! A godinama šećem po ekranima. Žena je fenomenalna, pametna, svoje goste zna smiriti i nema ono što danas ima gotovo sve što se na dvije noge kreće, zloću.

Sanja Doležal jednostavno je dobra osoba, to iz nje zrači i bez obzira u kakvom okruženju hoda, sjedi, govori ili pjeva oko sebe širi dobre vibracije. Zato me drkanje one gospođe pogodilo u srce. Drž\’ se, Sanja! Zlobnicu će njena zloba požderati ili, još gore, udebljati a ti ćeš nam, nadam se, još dugo iz hrvatskih jutara tjerati jezu.

* Učim engleski

foto: Boris Scitar/VLM/PIXSELL


26 Comments

  1. branislav
    • Mato
  2. millica
  3. Shorty
  4. Nena
  5. Marijana
  6. sonja
  7. marijana
  8. Leloo
  9. tara
  10. Amer
  11. baka
  12. Lleona
  13. Irna
  14. milanT
  15. Bubamara
  16. Mimi
  17. Miki Maus
  18. Nikica
  19. Dunja Sporer
  20. lola
  21. branka

I love Sanja Doležal*

Svašta sam u životu radila: bila učiteljica, vodila turiste po Jugoslaviji, pisala knjige, rodila djecu, radila na radiju, davala instrukcije razmaženoj djeci, skrivala se pred inkasatorima dok su još obilazili stanove, godinama razbijala glavu kako spojiti kraj s krajem…