Gdje živi naša ministrica?

Korona ne posustaje. Srećom, svi su hrvatski pacijenti odlično, imaju “blage simptome”, leže u izolaciji i uživaju. Oni koji su se vratili doma iz Italije sami su sebe stavili u karantenu da ne bi zarazili druge.

Znam jednog od takvih. Kiše, ne “u rukav” kako bi trebao nego u sve oko sebe. Putuje od šanka do šanka, informaciju da je stigao iz Milana krije k’o zmija noge. Mnogi od nas znaju da je lik hodajuća korona, ali on ne vjeruje ni u izolaciju ni u koronu.

“Tko ih jebe”, pljunuo je jučer u mene, srećom nosim masku, na rukama imam rukavice, na očima naočale, “korona ne postoji. Sve su izmislili da bi se ljudi usrali i bili doma zaključani, a onda će u Hrvatsku navaliti Afganistanci, Sirijci i ostali. Kad se jednom ušuljaju ovamo tko će ih se riješiti? Nitko.”

Platila sam mu tri gemišta koja je popio prije nego me zgrabio u omiljenom kafiću i dva pelinkovca koja je u sebe lijevao dok je pljuvao u mene.

“Mladi Sirijci će doći u Hrvatsku i silovat će naše žene i tebe će silovati, umjesto da brane svoju zemlju. Ne treba se bojati korone, Sirijci su nam na vratima! Plati mi duplu lozu, popizdim kad čujem za koronu, a nitko ne spominje silovanja koja čekaju naše žene. Umjesto da brane svoju zemlju, pička njima materina sirijska i libijska!”

“A zašto oni napadaju Siriju i Afganistan i…”, pitala sam Koronu. A znam da je svaka maska jednokratna i da njezin učinak traje samo deset minuta ako govoriš dok je nosiš, ovlaži se i ne štiti te od pljuvačke pijanog koronca s kim sam išla u gimnaziju.

“Svi su oni teroristi, stara, teroristi. Jebote, kad se sjetim tih terorista dođe mi da se obločem i zaboravim gdje živim. Korona ne postoji, svi su oni teroristi, sve to treba pobiti! I neka vojska dođe na granice, pička njima materina!”

“Žurim”, rekla sam. Pružio mi je ruku. Nisam mu pružila svoju u debelim, kožnim rukavicama. “Pereš ruke”, pitala sam, “vi koji ste došli iz Milana ugrožena ste skupina.”

“Ne nasjedaj, stara, ruke nisam oprao od prve bračne noći kad me na to prisilila Lili, pička i njoj materina! Znaš da me ostavila nakon dvadeset i pet godina braka?”

Ispred škole čekala sam Krešu. Dotrčao je do mene. “Jesi oprao ruke prije nego si izašao iz škole, ne grli me.”

“Stalno peremo ruke, stalno, stalno. Mi dečki peremo ruke i prije pišanja i poslije, a kurac nam se zove Pepić, a pička se zove Pepica…” Jadna moja mačka Pepica.

“Krešo, imate li vi u školi tople vode?”

“Ne, zašto?”

“Krešo, imate li vi u školi toalet papira?”

“Ne, zašto?”

“Krešo, imate li vi u školi sapuna?”

“Ne, zašto?”

“A ubrusa?”

“Ne, zašto?”

“Što ste danas imali za ručak?”

“Zaboravio sam.”

“Niste imali crve?”

“Ne, nona, crve smo imali samo nekoliko puta, danas smo imali nešto crveno sa njokima. Ja to crveno uvijek povraćam, pa sam onda gladan.”

Naša ministrica prosvjete je rekla da će se nastava, ako korona ne popusti, održavati online. Neki veliju da 20% hrvatskog pučanstva nema internet. Moj Krešo ima pa će učiti, učiti i samo učiti. Oni drugi će lupati pepića po glavi ili gladiti pepicu.