Udruga “Lunjo i maza” spašava napuštene mačiće. Veronika Brčić je jedno od dobrih stvorenja koje volontira i brine o četveronožnim siročićima. Upravo smo preko nje došli do naše drage Koko.
Nije bilo lako. Morali smo potpisati ugovor, držati se svih točaka i biti spremni u svakom trenutku dana, možda i noći, dokazati da su naše namjere plemenite i da se držimo ugovora.
Veronika jest fina žena ali ne prašta “slobodu” u odgajanju. Pravila su tu zato da se poštuju u ime dobrobiti udomljene životinje. Kako je hraniti, kada, čime, kako je odgajati, liječiti, naći, kad se izgubi. Naša ljubav prema Koko od starta nije imala granica ali smo svoje osjećaje morali staviti pod kontrolu. I bi tako. Da nije bilo tako Veronika bi nam oduzela Koko.
Nedavno nam se Pepici i Koko pridružila treća mačka. Raspitivali smo se okolo kako divlje stvorenje ubaciti u transporter i odvesti doktoru. Ništa lakše, čuli smo od znanaca. “Prebacite preko nje ili njega deku pa mačku strpajte u kutiju.”
Ipak smo nazvali Veroniku. “NEEEEE! Nazovite Županiju, Županija ima za to osiguran novac, oni će nazvati riječku Veterinarsku stanicu pa će veterinar doći k vama i “nježno” je uloviti, sterilizirati ili kastrirati pa vratiti. Deka bi jadnu životinju bacila u strašan stres.”
Pisala sam Županiji, dobila sam odmah odgovor, zatim još dva maila pa treći, fotokopiju maila koji su poslali Veterinarskoj stanici. Ona se, doduše, valjda zbog posla, nije ni javila ni pojavila. Mi se ipak ne usuđujemo baciti deku preko, za sada, bezimene ljubimice ili ljubimca u strahu od Veronike. Hranimo mačku, mazimo je koliko dozvoljava, deka nam je veliki izazov, leži na kauču na terasi, strah u nama je prevelik, čekamo.
Zato, kad vidim što svojim potomcima rade naše influenserice poželim da se bar jednoj od njih, onoj najaktivnijoj, na vratima ukaže Veronika. Pitam se zašto u Hrvatskoj imamo toliko društava za zaštitu životinja a baš ni jedno za zaštitu djece. Kad će konačno neke hrvatske Veronike krenuti u lov na pobješnjele hrvatske influenserice i krenuti im otimati djecu. Zašto u Hrvatskoj prostitucija djece nije zabranjena?
Znaju li te luđakinje, koliko god neobrazovane, glupe, tupe ili opsjednute novcem bile da je ono što rade svojoj nemoćnoj djeci zločin? Kako se jadna djeca mogu braniti od ludih roditelja, uglavnom majki koje kamerama izlažu svaki trenutak njihovih jadnih života? Pokazuju se frizure, ritice, nove fizure, odjeća, obuća… Pritom, siročići mali, moraju poput majmuna u cirkusu nasmiješeni plesati, reklamirati sve od pelena do gela za paperje na ćelavoj glavi, a majke za to dobivaju lovu koju troše…
Na porculanske zube, umjetne guzice, silikonske sise, silikonske usne, ekstenzije, reklamiranje njuški svojih “idealnih” partnera koji najčešće imaju kratak rok trajanja iako se uvijek radi o ljubavi nad ljubavima. Kad Ljubav pukne prodavačice intime svoje djece mole javnost za privatnost što kod nas, roditelja staroga kova, izaziva riganje žuči.
Gdje su jebena hrvatska društva za zaštitu te jadne djece? Zar u Hrvatskoj ne postoji ni jedna jedina Veronika koja bi digla glas, nazvala luđakinje, dala im ugovor na potpis i onda, ako ga ne bi poštovale, oduzela im djecu i dala ih u dobre ruke?
Nema Veronike za sirotu djecu hrvatsku. Roditelji su im selebritiji a kad su selebritiji u igri onda njihova djeca imaju manja prava nego bilo koja hrvatska mačka lutalica.
Ovih je dana potomak turbo selebriti hrvatske porodice nekoliko puta zario nož u leđa zagrebačkom dječaku u namjeri da ga ubije. Trenutno je u pritvoru, brani se šutnjom. Potomak nije od jučer zlo. Da se rodio kao hrvatski mačak bio bi na vrijeme udomljen i Božić ne bi proveo koljući sebi slične nego predući ispod dekice.
U Hrvatskoj samo životinje imaju pravo na ljubav. Zašto se samo njih štiti od zlostavljanja?
