Đole

Koka iz Ljubljane poslala mi forvardušu. Rekao je jednom Đorđe Balašević: „Život? To ti je ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život…“

Većina ljudi je zla. Obuzeti smo strastvenom mržnjom. Mržnja truje. Zato s  vremena na vrijeme osjetimo potrebu da sa sebe skinemo prljavu kožu, da udahnemo čist zrak, da dahnemo u nekoga ljubav. S vremena na vrijeme.

Mi građani Zemlje Koje Više Nema znali smo da ćemo s vremena na vrijeme moći otići na mjesto gdje ćemo za minut, deset minuta, sat, dva ili pet, postati, ako ne dobri, onda sigurno bolji ljudi. To je mjesto uvijek bilo koncert Đorđa Balaševića.

Potpuno je svejedno jesmo li pokušavali postati bolji u Novom Sadu, Puli, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu… Svi ti gradovi, i ne samo oni, bili su mjesta gdje smo tražili Dobrotu i sretali čovjeka koji nije bio poput nas.

Kad smo živjeli u miru, pjevao nam je o ljubavi. Kad smo živjeli u ratu, pjevao nam je o ljubavi. Sve naše mržnje bile su samo naše. Sve naše puške bile su  samo naše.  Krv na našim rukama bila je naš izbor.  Đole nam je pjevao i pjevao i pjevao i pjevao. O ljubavi.

Danas plačemo.  Plačemo zbog sebe, naravno.  Naša „crtica između“ još uvijek stoji uz jednu brojku. Živi smo, ako je ovo život, i već se dva dana kupamo u ljubavi. Nismo, kratko nismo, ali ipak nismo samo obični ljudi. Čitava Jugoslavija je od sinoć  na Balaševićevom koncertu.

Ali… Uzalud nam trud i cvijeće i suze i plišani zečevi i mandarine. Gotovo je. Ukazala nam se Đolina „ona crtica između“. Nikad više nećemo otići na koncert, ni pjevati o Vasi Ladačkom, ni izlaziti zagrljeni iz dvorane ili napuštati Arenu s rukom u nečijoj ruci.

Plačemo. Neće to dugo trajati. Već za koji dan rigat ćemo mržnju, dijeliti se na „nas“ i „njih“. Pisat ćemo ogavne stvari na internetu, i psovat ćemo jedni drugima i rod i porod. Duboko u sebi ili plitko u sebi znat ćemo da smo bezimeni neki, obični neki, nebitni neki.  Naša crtica još nije „između“, ali što to o nama govori?

Živi smo, a karte za koncert se više nikad prodavati neće. Jebena, jebena, jebena „crtica između“. Đole se možda spasio. Nama koji smo ga voljeli spasa nema. Ništa mi od njega naučili nismo. Jebiga! Dobrota nije zarazna.

Ipak, kad malo bolje razmislim, nije sve toliko crno koliko jest? Možda će poslije nas doći neki novi klinci koji će zagrljeni slušati mrtvog Đoleta i razumjeti ga bolje nego smo ga razumjeli mi kojima je godinama živ u gluhe uši pjevao o ljubavi.

E, moj Đole!

 91,451 total views,  20 views today