Dobri ljudi

U Hrvatskoj se dogodilo čudo. Nikad viđeno Čudo. Ljudi su se spontano našli na dalmatinskim trgovima i zapjevali u znak poštovanja prema Oliveru Dragojeviću, Umjetniku koji je godinama svojom “rašpom” milovao naše duše. Dragojević nije imao šanse pobijediti u ratu sa rakom pluća, malo ih ima kojima je to uspjelo. Izgubio je bitku nad bitkama? Nije i ne može biti gubitnik jedini čovjek u Hrvata koji u nama budi ljubav, nježnost, dobrotu.

Mnogi ljudi svoju su tugu podijelili sa sebi bliskima. Pjevali su u Splitu, Zadru, na Korčuli. Kako je dobro doživjeti tako neki trenutak kad spoznaš, i ti i mnogi oko tebe, da si smrtan i da jedino što ti zaista treba nisu ni zastava, ni grb, ni krvavi ratovi, ni krvave pobjede, ne trebaju ti ni Bog  ni Partija. Samo Umjetnost može unijeti mir u dušu tvoju.

Čitav sam dan slušala Olivera i veseli me ono što je napisao Ante Tomić, uz njegove će se pjesme jednom rastajati i oni koji se još nisu rodili. Pa ipak, tužno je što danas više u Hrvatskoj ne postoji čovjek kome svi vjerujemo i čije poruke svi razumijemo. Hoće li ga ikad više biti? Oliverova smrt izvukla je iz kuća mnoge dobre ljude. Na trgovima su pokazali svoja velika srca. Ljudi bez smisla za humor, ja sam ta, mogli bi reći kako bi u Lijepoj Našoj trebao umrijeti jedan Pjesnik dnevno i postali bismo bolji.

Jednostavan je to recept, samo, gdje su Pjesnici? Oliver je bio jedan i jedini. Ruku na srce, tko nam ga može oteti? Zajebala se bahata Gospođa sa kosom u ruci.

Pjesnik ne umire.