Ne slušam Radio Rijeku. Godinama sam tamo radila, gade mi se likovi u zgradi na Korzu. Dobro ih poznajem, doduše, malo ih je ostalo iz mog vremena, ali su još uvijek žilavi. Dakle, ne slušam Radio Rijeku, ali sam pročitala što se dogodilo muzičkoj urednici koja se usudila na Radio Rijeci pustiti pjesmu Vinka Coce. Vinko Coce pjeva o „bilom lancunu“ u koga bi ga netko trebao umotati kad umre, prevedeno, pjeva Hajdukovu himnu.
Siroticu su slušatelji razapeli na križ, dobro da je nisu linčovali, a onda se na nju, tako tipično i tako poznato, obrušio i kolega Krmpotić koji je godinama zaštitni glas Radio Rijeke. Ispričao se slušateljima, „branio“ je kolegicu koja, sirota, nije znala što čini i obećao slušateljima, da se ovakva katastrofa više nikad neće dogoditi.
Teško je nekome tko nije radio u tom brlogu shvatiti kako funkcionira ekipa, ne od jučer. Sjećam se devedesetih kad su istim žarom kojim danas brane Rijeku od Splita, Rijeku branili od „četnika i četnikuša“ u vlastitim redovima. Dugogodišnji novinari i novinarke Radio Rijeke koji su preko noći postali „Srbi“ istjerani su sa posla, Krmpotić i kompanija da bi riječ rekli.
Pokojna urednica Tatjana Olujić-Musić naučila ih je svemu što danas znaju. I ona je preko noći postala „Srpkinja“ koju je trebalo umlatiti poput bijesne kuje. Gadni dečki ponašali su se onako kako se ponašaju danas. Sramotno, odvratno, fašistički.
Dok ovo pišem nitko se od ekipe nije ogradio od Krmpotića. Stari dečki, uvijek spremni da se uvuku u guzicu u koju misle da se treba uvući, i dalje se furaju na šovinistička sranja.
Naravno, ne može se pisati o Radio Rijeci, a zanemariti ono što u njegove mikrofone rigaju slušatelji. Je li moguće da su moji sugrađani takvi divljaci ili se u eter puštaju samo bolesnici slični onima koji rade na Radio Rijeci? Devedesete su nam neprijatelji bili Srbi, danas su Splićani. ?! Jebote! Gdje mi živimo?
Sirotanima gole guzice očito nije jasno da im nisu neprijatelji ni Coce ni jadna muzička urednica ni Hajduk, ali njih možeš bez posljedica pljuvati. Dovoljno je nazvati Radio Rijeku i požaliti se nekom od krmpotića. Pred gazdama za koje rade i dobiju mjesečno, ako dobiju, tri tisuće kuna, stoje u stavu mirno. Tako su pred „komunjarama“ stajali krmpotići prije devedesete. I pušili su im s velikim užitkom, i doživljavali orgazam kakav ih trese danas dok ih jebu „demokrate“, popovi posebno.
Za neznalice. Ja sam devedesete dobila otkaz jer nisam bila „na liniji“, tužila sam Radio Rijeku, vratilo me na posao, pa sam dala otkaz.
Rijeka koja u Hrvatskoj slovi kao multikulti grad je Rijeka koje nema. Mi smo očito grad divljaka. Ili, možda je ipak divlja manjina koja se uvijek lakše dočepa mikrofona nego civilizirani Riječani i Riječanke koji znaju da nam nisu neprijatelji ni Split ni „Hajduk“?
Bijednih novinarčića će uvijek biti, glupe rulje će uvijek biti, od gluposti do toljage samo je jedan korak. Riječke smo „Srbe“ hrabro očistili devedesete, ne samo sa Radio Rijeke, jesu li danas na red došli četnici iz Dalmacije?
Radio Rijeka bi se zbog Krmpotićevog ispada morala ispričati svim normalnim građanima Rijeke i Hrvatske. Radio Rijeka nije samo radio lokalnih, nadrkanih navijača i primitivaca širokog spektra, Radio Rijeka je radio koga plaćaju građani Hrvatske. Ispriku nećemo dočekati.
U ovoj priči ljigava se gusjenica nikad neće pretvoriti u leptira.