Zašto večeras neću doći na svoju promociju?

Razmišljala sam, napisati ovaj tekst ili ne? Nisam osoba sigurna u sebe ali često znam analizirati ljudske slabosti, popovati, napadati hrvatske radnike koji poput robova šute i svim čulima osluškuju što im gazda kaže. Nigdje prosvjeda, nigdje potrebe da bi se diglo glas. Netko nam je rekao da živimo u opakim vremenima, kriza je svjetska, teško je danas poslodavcu radniku \”dati\” plaću.

\"Ropstvo\"
Mi u Hrvatskoj \”dobivamo\” plaću, ništa mi nismo zaradili. I dok tako ja seciram bijedni sklop razmišljanja hrvatskih radnika istovremeno podnosim mobing svog izdavača. Njegov i moj odnos je odnos nasilnika i žrtve. Žrtva pritom osjeća snažnu potrebu da svoj sramotni status i stav sakrije od ljudi kojima propovjeda kako se treba boriti za dostojanstvo. Koja sam ja licemjerka?

Bit ću precizna. Večeras sam u zagrebačkom Profilu trebala imati promociju svoje knjige \”U Zamlji Krvi i Idiota\”. Sve je dogovoreno, plakati negdje vise, bar tako su mi rekli, ali ja doći neću. Zato jer mi Izdavač VBZ duguje osamnaest tisuća kuna od prodaje knjiga \”Dabogda te majka rodila\” i \”Kad je muškarac peder, kad je žena kurva\”. Isplata kasni nekoliko mjeseci iako su rokovi fiksni.

Razlozi su šareni: teška vremena, vas plaćamo više nego druge, druge pisce uopće ne plaćamo pa šute, ni nama ne plaćaju, ipak ćete vi dobiti te pare, čak i \”neće vam  zid pasti na glavu ako pričekate\”. Zid mi zaista neće pasti na glavu ali moram priznati da se u krvavoj borbi za svoju lovu osjećam, blago rečeno, posramljeno. Poput kurve koja ima sifilis a baš se nikome ne može povjeriti jer su \”vremena teška a raditi se mora\”.

Jučer se na mene pucalo iz svih topova i preklinjalo da \”ne iznevjerim svoje čitatelje\”, \”mnogo njih će doći\”, \”imate li neku ideju što ćemo im reći kao opravdanje\”. Ni u jednom trenutku mom Izdavači nije palo na kraj pameti da mi plati dug.

Znam da nikoga u Hrvatskoj ne zanima status pisca. Pisci su ljudi koji se bave poslom za dušu, sam čin pisanja po mišljenju većine trebao bi im biti plaća. Kad im se objavi knjiga morali bi od sreće nogama lupati po guzici. Ne slažem se s tim jer svaki pisac potpiše nekakav ugovor, njegov posao ne razlikuje se od posla kuhara u nekom hotelu ili radnice u tvornici košulja.

Postoji ipak razlika. One radnice ponekad vrisnu, pisci i pisačice šute jer se osjećaju krivima što se bave poslom koji vole. Ja sam, tako mi govori moj izdavač, jedno od najbolje plaćenih ljudskih bića koje u Hrvatskoj živi od pisanja. Bit ću precizna. Za knjigu koju sam pisala tri godine dobit ću, u ratama, naravno, pet tisuća eura. Za moje kolege i kolegice mislena imenica.

Kolika je to plaća? To je 1666 eura godišnje. Mjesečno je to, nisam neki matematičar pa me provjerite, 138,5 eura. Znam, reći ćete, tko mi je kriv da se bavim ovim poslom. Nitko. Ali pitam ja vas i sebe zašto se ni za tu bijednu svotu ne mogu izboriti iako ugovor izdavača obavezuje? Reći ćete mi da se ni vi ne možete izboriti za svoju plaću.

Eto pitanja svih pitanja. Zašto šutimo? Zašto pušimo priče o \”teškim vremenima\” dok naši gospodari žive životom koji mi možemo samo sanjati ili pisati o njemu. Čini mi se da svi postupamo na isti način zato jer se sramimo svoga statusa. Prestrašili su nas.  Ako šutiš možda ćeš crkavicu dobiti kad-tad, ako govoriš nikad.

Jučer sam bila u strašnom stresu dok sam se uporno uzalud borila za davno zarađenu lovu. Čitavu noć nisam spavala, srce mi je gotovo iskočilo kroz grlo. Danas sam se osjećala ubijeno jer nemam muda učiniti ono što drugima stalno preporučujem. E, pa, učinila sam to i osjećam se dobro.

Dok ovo pišem tlak mi pada, srce kuca normalno a u mene se vraća životna radost. Rekla sam, rekla sam, rekla sam. Reeeklaaaa sam! Ubila sam bijednog crva u sebi! Proslavit ću ovo! Otići ću sa unučicom u riječko  Gradsko kazalište lutaka i još jedanput odgledati \”Koka-Kokone\”. Sjajni glumci, iskrena publika, neodoljiva dječja radost. Nema veze što možda nikad nakon ovog teksta neću vidjeti svoj zarađeni novac.

Vi koji budete večeras čuli da nisam došla na promociju \”zbog bolesti\” , pretpostavljam da će to reći, ipak sam ja gospođa u godinama, morate znati da se danas osjećam zdravo i čitavo. Jako, jako mi je žao što se nećemo vidjeti.

foto: dualdflipflop


51 Comments

  1. Danijela
  2. Daniel
  3. Dusko Drobac
  4. Samo ja
  5. Slavica
  6. Josipa
  7. nikolina
  8. jasna
    • S.L.
      • magnaterra
  9. Andro Mošić
  10. mahotinemaho
    • Miki Maus
      • mahotinemaho
  11. Izdrzavano lice
  12. Zvone
  13. ZMRKI
  14. martina n.
  15. mario
    • Miki Maus
  16. Knjižničarka
  17. Nataša
  18. Dubravko Sambol
  19. branislav
  20. ana radmilović
  21. marija banković
  22. stane
  23. Libero
    • Zgubidan
  24. Lakše je prostačiti i govoriti poluistine
    • Janko
  25. Prevodilac iz Srbije
  26. L.Avica
  27. Franny
  28. zizi
  29. ona
  30. lidija
  31. SanjaC
  32. Pomorac

Zašto večeras neću doći na svoju promociju?

Razmišljala sam, napisati ovaj tekst ili ne? Nisam osoba sigurna u sebe ali često znam analizirati ljudske slabosti, popovati, napadati hrvatske radnike koji poput robova šute i svim čulima osluškuju što im gazda kaže. Nigdje prosvjeda, nigdje potrebe da bi se diglo glas. Netko nam je rekao da živimo u opakim vremenima, kriza je svjetska, teško je danas poslodavcu radniku \”dati\” plaću.