Ako umrem*

Prije mjesec dana sjedila sam s njim u kavani hotela Park u Splitu. Novinar u mirovini koji nikome nije bio potreban gutao je čaj od mente a ja kavu bez kofeina. Vršnjaci u penziji. Pili smo iste lijekove. Nismo komentirali njegov odlazak iz lista za koji je pisao. Otišao je kao da ga nikad nije bilo. Bez oproštajne fešte. Njegovi vjerni čitatelji pojma nisu imali da čitaju njegov posljednji tekst. Pogodilo ga je to ali je bio sretan, baš sretan što je bez divovske borbe dobio otpremninu tešku četrdesetak tisuća kuna.

Poklonio mi je svoju posljednju knjigu koju je izdao uz pomoć brata i prijatelja. Ni jedan hrvatski izdavač nije je želio tiskati jer nitko nije znao da je novinar veliki hrvatski pisac, ogroman, pače. Ni ja nisam znala s kim imam posla dok sam slušala kako mi govori da su liječnici rekli da je potpuno zdrav. I neka samo šeće, šeće. I on je šetao, šetao. I za dva se tjedna srušio da se više nikad ne digne.

Što sve čovjeku može učiniti skok iz života u smrt?  Moj kolega koji je onog jutra u Parku od svih bitnih i velikih u Hrvatskoj bio zaboravljeno piskaralo kao pokojnik postao je spomenik. Porodici je sućut poslao premijer.?! Pa predsjednik države.?! Onda su se mnogobrojne kolege latile pera pa krenule pisati ode. Dizalo ga se u nebo čak i u splitskome listu iz koga je morao otići.

Govori, čitulje, vijenci, citati, reprinti, sjećanja, komemoracija, ogroman sprovod… Dok je bio živ mučili su se kako ga sprašiti u mirovinu, izbaciti iz zagrebačke bolnice i šutnuti u splitsku, nisu mu htjeli nakon infarkta platiti oporavak u Opatiji… A onda dođe Smrt pa pokojnik postane Pokojnik.

Okretao mi se želudac, ovih dana. Da li je moglo biti drugačije? Može li čovjek dok je živ zabraniti da se njegov odlazak sa ovoga svijeta pretvori u sprdačinu? Zabraniti da oni kojima za života nisi značio ništa tvoju smrt pretvore u promidžbu sebe samih? Vjerojatno je to moguće.

Da sam ja netko rekla bih svojim najmilijima, spalite me u tišini. Zabranite lokalnim novinama da objavljujući čitulje na meni mrtvoj zarađuju. Ne dajte da mi na grobu sere bilo tko uvjeren da sam ja u urni zato jer sam to zaslužila a on ili ona u urnu neće nikad, trajlalalala. Svakome kome padne na pamet da me javno spomene u bilo kom dirljivom kontekstu recite da sam mu za života poručila neka se jebe. Neka se jebe!

Dok mene u urni budete uvaljivali u nišu na Opatijskom groblju neka mi Bora Đorđević pjeva \”Pogledaj dom svoj, anđele\”. Ako se to dozna pa netko upita zašto mi je na grobu pjevao četnik, recite mu nek\’ se jebe. A zašto baš \”Pogledaj dom svoj, anđele?\” Poslušajte. Kužite? Danas i ovdje samo su mrtvi na dobitku.

[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=JWh1vheStqM]

*dr Franjo Tuđman, pokojni predsjednik Republike Hrvatske


28 Comments

  1. Данко Б. Марин
  2. Budimir Novakovic
  3. Milivoje
  4. mile kovčo
    • Anna
  5. Shoneo
  6. Sg
  7. milena
  8. Nochobdija00
  9. Ana Mandić
  10. Ana Mandić
  11. VLADO
  12. Marina
  13. Sanja Frigan
  14. Nikica
  15. che
  16. ida
  17. adagio_59
  18. zoran
  19. zvonko
  20. Ana
  21. Libero
  22. Miki Maus
  23. Libero
  24. ivoburić
  25. memememe

Ako umrem*

Prije mjesec dana sjedila sam s njim u kavani hotela Park u Splitu. Novinar u mirovini koji nikome nije bio potreban gutao je čaj od mente a ja kavu bez kofeina. Vršnjaci u penziji. Pili smo iste lijekove. Nismo komentirali njegov odlazak iz lista za koji je pisao. Otišao je kao da ga nikad nije bilo. Bez oproštajne fešte. Njegovi vjerni čitatelji pojma nisu imali da čitaju njegov posljednji tekst. Pogodilo ga je to ali je bio sretan, baš sretan što je bez divovske borbe dobio otpremninu tešku četrdesetak tisuća kuna.