Ako umrem*

Prije mjesec dana sjedila sam s njim u kavani hotela Park u Splitu. Novinar u mirovini koji nikome nije bio potreban gutao je čaj od mente a ja kavu bez kofeina. Vršnjaci u penziji. Pili smo iste lijekove. Nismo komentirali njegov odlazak iz lista za koji je pisao. Otišao je kao da ga nikad nije bilo. Bez oproštajne fešte. Njegovi vjerni čitatelji pojma nisu imali da čitaju njegov posljednji tekst. Pogodilo ga je to ali je bio sretan, baš sretan što je bez divovske borbe dobio otpremninu tešku četrdesetak tisuća kuna.

Poklonio mi je svoju posljednju knjigu koju je izdao uz pomoć brata i prijatelja. Ni jedan hrvatski izdavač nije je želio tiskati jer nitko nije znao da je novinar veliki hrvatski pisac, ogroman, pače. Ni ja nisam znala s kim imam posla dok sam slušala kako mi govori da su liječnici rekli da je potpuno zdrav. I neka samo šeće, šeće. I on je šetao, šetao. I za dva se tjedna srušio da se više nikad ne digne.

Što sve čovjeku može učiniti skok iz života u smrt?  Moj kolega koji je onog jutra u Parku od svih bitnih i velikih u Hrvatskoj bio zaboravljeno piskaralo kao pokojnik postao je spomenik. Porodici je sućut poslao premijer.?! Pa predsjednik države.?! Onda su se mnogobrojne kolege latile pera pa krenule pisati ode. Dizalo ga se u nebo čak i u splitskome listu iz koga je morao otići.

Govori, čitulje, vijenci, citati, reprinti, sjećanja, komemoracija, ogroman sprovod… Dok je bio živ mučili su se kako ga sprašiti u mirovinu, izbaciti iz zagrebačke bolnice i šutnuti u splitsku, nisu mu htjeli nakon infarkta platiti oporavak u Opatiji… A onda dođe Smrt pa pokojnik postane Pokojnik.

Okretao mi se želudac, ovih dana. Da li je moglo biti drugačije? Može li čovjek dok je živ zabraniti da se njegov odlazak sa ovoga svijeta pretvori u sprdačinu? Zabraniti da oni kojima za života nisi značio ništa tvoju smrt pretvore u promidžbu sebe samih? Vjerojatno je to moguće.

Da sam ja netko rekla bih svojim najmilijima, spalite me u tišini. Zabranite lokalnim novinama da objavljujući čitulje na meni mrtvoj zarađuju. Ne dajte da mi na grobu sere bilo tko uvjeren da sam ja u urni zato jer sam to zaslužila a on ili ona u urnu neće nikad, trajlalalala. Svakome kome padne na pamet da me javno spomene u bilo kom dirljivom kontekstu recite da sam mu za života poručila neka se jebe. Neka se jebe!

Dok mene u urni budete uvaljivali u nišu na Opatijskom groblju neka mi Bora Đorđević pjeva \”Pogledaj dom svoj, anđele\”. Ako se to dozna pa netko upita zašto mi je na grobu pjevao četnik, recite mu nek\’ se jebe. A zašto baš \”Pogledaj dom svoj, anđele?\” Poslušajte. Kužite? Danas i ovdje samo su mrtvi na dobitku.

[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=JWh1vheStqM]

*dr Franjo Tuđman, pokojni predsjednik Republike Hrvatske

28 Comments

  1. Данко Б. Марин 29.04.2013
  2. Budimir Novakovic 29.04.2013
  3. Milivoje 29.04.2013
  4. mile kovčo 29.04.2013
    • Anna 29.04.2013
  5. Shoneo 29.04.2013
    • Krešimir 29.04.2013
  6. Sg 29.04.2013
  7. milena 29.04.2013
  8. Nochobdija00 29.04.2013
  9. Ana Mandić 29.04.2013
  10. Ana Mandić 29.04.2013
  11. VLADO 29.04.2013
  12. Marina 29.04.2013
  13. Sanja Frigan 29.04.2013
  14. Nikica 29.04.2013
  15. che 29.04.2013
  16. ida 29.04.2013
  17. Nena13 29.04.2013
  18. adagio_59 29.04.2013
  19. zoran 29.04.2013
  20. zvonko 29.04.2013
  21. Ana 30.04.2013
  22. Libero 30.04.2013
  23. Miki Maus 30.04.2013
  24. Libero 02.05.2013
  25. ivoburić 08.05.2013
  26. memememe 08.05.2013