\”Svi policajci su kopilad\” *

Ispričat ću vam priču. Žena i muž godinama su živjeli zajedno, rodilo se dijete, kupili su veliku kuću, oboje su bili upisani kao vlasnici. Žena je napustila muža nasilnika ali se nije odrekla svoje polovice kuće. Računala je da će se nakon rastave dogovoriti, prodat će se kuća i podijeliti novac.

Deset godina trajalo je \”dogovaranje\”. Žena je odustala i svoju polovicu poklonila djetetu za njegov dvadeset i treći rođendan. Ono je uselilo u kuću i u njoj živjelo s ocem. Bilo je to pred deset godina. Tata je osoba koja se teško kontrolira, sve ga je uznemiravalo, želio je da se život u \”njegovoj\” kući odvija po njegovim pravilima, dijete je dijete a otac je otac.

A ono nikako da shvati da ne smije dolaziti doma kad ono hoće, da tatina mora biti prva i zadnja… Zato je tata znao dijete zgrabiti za vrat, kosu, opaliti i poneki šamar… Potomče je stoga odselilo iz \”tatine\” kuće i krenulo se sudski boriti za svoju polovicu.

Jedna rasprava, druga, treća, peta, deseta… Tata je često bio bolestan pa ne bi došao na raspravu, sutkinje bi imale mnogo predmeta pa bi rasprave zakazivale dva puta godišnje, žalba na žalbu, plaćanje troškova u tisućama kuna, dijete je čitavo vrijeme podstanar.

A onda je djetetovom odvjetniku pala na pamet ideja da se od tate zatraži plaćanje najma jer je u posjedu čitave kuće iako je vlasnik samo polovice.

Težak zadatak. Kako na sudu dokazati da dijete ne može normalno živjeti s ocem u zajedničkoj kući a tata na svakoj raspravi kaže kako su vrata \”njegove\” kuće uvijek širom otvorena, a on potencijalne kupce kuće tjera samo zato jer dolaze kad on spava a često spava jer ga boli kičma.

Rasprava na raspravu i prvostupanjska presuda. Tata je dužan djetetu plaćati najam dok se kuća ne proda, a duguje i kamate i najam za protekle godine. Tata se žalio i odmah oženio.

Županijski sud ima jaaaako puno posla, treba čekati godinu, dvije, tri, pet dok on kaže svoje. U ovoj su priči bili brzi. Već nakon godinu dana predmet je vraćen općinskom sudu jer sudac nije bio jasan, da li zaista tata ne dozvoljava djetetu ulazak u kuću ili dijete samo glumata, djeca su zaigrana, posebno ako imaju sad već preko trideset.

U međuvremenu tata novopečenoj ženi poklanja svoj dio kuće, ona taj dio poklanja svojoj kćeri iz prvog braka.

Ajmo opet ispočetka. Dijete pokušava ući u kuću, tata ga izbacuje jer kuća više nije \”njegova\”. Osigurao se. Ako dijete i dobije spor, on, beskućnik, neće moći platiti dug. Trenutno je u tijeku nekoliko rasprava. Zašto je tata tako odjednom svojoj pokćerci poklonio kuću, treba presuditi kad i kako prodati kuću na dražbi, raspraviti i o tatinoj tvrdnji da dijete više nema polovicu jer je on mnogo novca uložio u popravak krova…

Za koji će se dan odgoditi tko zna koja po redu rasprava, na idućoj , za godinu dana, sud će presuditi u korist djeteta, ili oca, pa će se žaliti ili dijete ili otac, pa će nakon tri ili četiri godine županijski sud opet reći svoje… Dijete je u međuvremenu dobilo svoje dijete, ono je siromašno ali sretno jer ne vidi tatu i nikad, baš nikad svome tati neće pokazati unuče.

Tata, misli dijete, ima kuću koja nije njegova ali to mu je sve što ima. A pravu sreću čini unukov osmijeh, i njegov prvi korak i njegove meke ručice koje se danas sklapaju oko vrata njegovog djeda koji mu nije pravi djed ali mu jest djed. Dijete je postalo jako strpljivo. Možda će njegovo dijete ili dijete njegova djeteta doći do polovice bakine kuće.

Ovo je hrvatska priča o sretnoj rastavi. Tata nije ubio mamu.

Nisu sve naše ljubavne priče ovako vesele. Hrvatske tate se sa bivšim ženama ne povlače po sudovima dvadeset godina zato jer bivše žene nemaju love pa zajedničke kuće bez rasprave ostaju tatama. Većina tata ipak stvari rješava brže, nožem, pištoljem, sjekirom, toljagom, krampom… Gotovo.

Kad hrvatski muž umlati ženu najprije na noge skoče sve moguće hrvatske ženske udruge, takozvane \”babe\” i \”pravobraniteljice\” plaćene da tužno i glasno kokodaču nad svakim hrvatskim ženskim lešom. Tko je kriv za ovo što nam se dešava? Centri za socijalni rad, tamo nitko ništa ne radi? Sudovi koji ne misle da je nasilje u braku nešto što treba hitno riješiti? Mediji koji svako klanje opisuju do zadnjeg detalja pa tako budućim ubojicama dilaju recepte kako ubiti kuju u bijegu? Činjenica da imamo malo zatvora? Možda su krive \”babe\” koje država plaća da vrište a ne da organiziraju prosvjede protiv ovakve zemlje?

Tko je kriv? Ne znate. A odgovor se sam nameće. Kriva je policija. Hrvatska ima policajce \”u patroli\”. Oni su ti koji bi morali skakati na svaki poziv, doći u svaku kuću, naći svakog nasilnika ma gdje bio, oduzeti mu nož, pištolj, motku ili kramp pa ga onda pustiti jer ga nemaju kamo spremiti.

A policajci to ne rade. Zato se svakih, pitaj boga koliko dana, u Hrvatskoj otvori glava jednoj ženi. Fuj Hrvatska policija! Čak nam je ovih dana i njihov osunčani glasnogovornik rekao da su protiv nekih policajaca već poduzete stegovne mjere. Na teve ekranu smo vidjeli značke koje su im šefovi privremeno oteli. Da mi doma mislimo kako je ipak u ovoj zemlji vrag odnio šalu.

Ako se utvrdi da su oni dečki krivi jer nisu na vrijeme razoružali razbješnjelog hrvatskog muža mogli bi dobiti i
otkaz. Pa će tako jedini odgovorni za smrt stotine hrvatskih žena dobiti zasluženu kaznu. Ostat će bez plaće. A ona iznosi lijepih tri i pol tisuće kuna mjesečno.

*To piše na nekim majicama

Tekst je objavljen u Nacionalu 31.8.2010.


\”Svi policajci su kopilad\” *

Ispričat ću vam priču. Žena i muž godinama su živjeli zajedno, rodilo se dijete, kupili su veliku kuću, oboje su bili upisani kao vlasnici. Žena je napustila muža nasilnika ali se nije odrekla svoje polovice kuće. Računala je da će se nakon rastave dogovoriti, prodat će se kuća i podijeliti novac.


\”Svi policajci su kopilad\” *

Ispričat ću vam priču. Žena i muž godinama su živjeli zajedno, rodilo se dijete, kupili su veliku kuću, oboje su bili upisani kao vlasnici. Žena je napustila muža nasilnika ali se nije odrekla svoje polovice kuće. Računala je da će se nakon rastave dogovoriti, prodat će se kuća i podijeliti novac.