Sanaderove cure

Nešto znam  o zatvorima, zločincima i njihovoj rodbini. Uvijek me čudilo kako majke, očevi i žene gotovo nikad ne dignu ruke od onih koji čame u zatvoru. Donose im čisto rublje, odnose prljavo. U Rijeci u repu, svatko ih može vidjeti, čekaju na cesti dok se ne otvore zatvorska vrata.

\"Sanaderice\"
Gnjave odvjetnike, sami često, iako polupismeni, proučavaju zakon. Jednostavno, ne mire se sa gorkom činjenicom da su njihovi najmiliji iza brave, da će tamo ostati godinu, dvije ili deset. Ti su zatvorenici, ma kakav zločin učinili, njihova krv ili njihova ljubav.

Čudila me ta briga. Imaš sina dilera, ubojicu, silovatelja, lopova, lihvara, ej, ženo, ej, majko, ej, sestro, ej, oče, ej, kćeri, odjebi ga! Ako je krao, za sebe je krao, ubio je i silovao bez tvoga blagoslova, odreci ga se, zakopaj ga, stisni srce. Uzalud. Tvoj je tvoj ma kakav bio.

Žao  mi je Sanadera. Da nije bio premijer ne bi krao, da nije krao, blago rečeno krao, ne bi živio u viletini, kupio brod, slike, satove, imao milijune eura. Da nije radio to što je radio njegova bi žena bila anonimno nešto koje četkicom otprašuje ostatke glinene posude iz pitaj boga koga vremena.

Da nije bila Sanaderova žena ta Mirjana nikad ne bi mahala torbicom vrijednom nekoliko tisuća eura, odlazila u Beč na novogodišnji koncert, živjela u elitnom dijelu Zagreba. Cipele bi kupovala na pet rata.

Da Sanader  nije otac otac Petre i one druge, zaboravila sam joj ime,  cure bi konobarile, gazda bi ih štipao za guzicu ili kresao u sobici za metle. Nikad ne bi našle pristojan posao. Te su cure živjele i žive poput princeza samo zato jer im je tata bio padre.

Svi smo znali, njegove tri žene sigurno bolje od nas, kako taj čovjek mlati zastrašujuću lovu na prestrašan način. Ni u jednom trenutke njegove se djevojčice nisu odrekle ni života u vili, ni skupih putovanja, ni dizajnerske odjeće, ni stanovanja u svjetskim metropolama.

Nikad se nisu odrekle lopine muža i lopine oca.  Zato me danas zapanjuje na koji se način tri sponzoruše odnose prema svom sponzoru.

Ni jedna ga ne posjećuje. Da bi neka od njih jednom mjesečno sjela pokraj njega i zahvalila mu na svemu što je za njih učinio.

Zašto one ne robijaju? Koja je razlika između onoga tko krade i njegovih najbližih koji to gledaju, troše pokradeno i šute? Nisu li to ipak pomagači u zločinu?

Komadi uživaju u životu a sponzor bulji u zid i tako će još godinama.  Svatko na kraju dobije ono što zaslužuje?  Pitam se da li na ovome svijetu uopće postoji zločinac koji je zaslužio takve kćeri i takvu ženu? Kad bi sud Sanadera oslobodio sigurna sam da mu ne bi napravio uslugu.

Slobodan, morao bi pogledati u oči ženama koje su ga izdale, ženama koje su čitavo vrijeme uz njega bile zbog love, spodobama koje misle da nemaju naše krvi na svojim rukama.

Na njegovom mjestu meni bi doživotna robija bila draža nego susret sa tim…Tim…Kako nazvati te ženetine?


25 Comments

  1. sandro damiani
  2. Iva
  3. Dex
  4. Ziza
  5. Bijeli Ocnjak
  6. sandro damiani
  7. Dunja Sporer
  8. Marko Mars
  9. Sanja Ferari
  10. Neta
  11. Mimi
  12. Miki Maus
  13. Влада
  14. Kira
  15. vojislav
  16. Libero
  17. Običan čitalac
  18. Vesna
  19. break
  20. ZORAN
  21. chris carlson
  22. ZMRKI