Sanaderove cure

Nešto znam  o zatvorima, zločincima i njihovoj rodbini. Uvijek me čudilo kako majke, očevi i žene gotovo nikad ne dignu ruke od onih koji čame u zatvoru. Donose im čisto rublje, odnose prljavo. U Rijeci u repu, svatko ih može vidjeti, čekaju na cesti dok se ne otvore zatvorska vrata.

\"Sanaderice\"
Gnjave odvjetnike, sami često, iako polupismeni, proučavaju zakon. Jednostavno, ne mire se sa gorkom činjenicom da su njihovi najmiliji iza brave, da će tamo ostati godinu, dvije ili deset. Ti su zatvorenici, ma kakav zločin učinili, njihova krv ili njihova ljubav.

Čudila me ta briga. Imaš sina dilera, ubojicu, silovatelja, lopova, lihvara, ej, ženo, ej, majko, ej, sestro, ej, oče, ej, kćeri, odjebi ga! Ako je krao, za sebe je krao, ubio je i silovao bez tvoga blagoslova, odreci ga se, zakopaj ga, stisni srce. Uzalud. Tvoj je tvoj ma kakav bio.

Žao  mi je Sanadera. Da nije bio premijer ne bi krao, da nije krao, blago rečeno krao, ne bi živio u viletini, kupio brod, slike, satove, imao milijune eura. Da nije radio to što je radio njegova bi žena bila anonimno nešto koje četkicom otprašuje ostatke glinene posude iz pitaj boga koga vremena.

Da nije bila Sanaderova žena ta Mirjana nikad ne bi mahala torbicom vrijednom nekoliko tisuća eura, odlazila u Beč na novogodišnji koncert, živjela u elitnom dijelu Zagreba. Cipele bi kupovala na pet rata.

Da Sanader  nije otac otac Petre i one druge, zaboravila sam joj ime,  cure bi konobarile, gazda bi ih štipao za guzicu ili kresao u sobici za metle. Nikad ne bi našle pristojan posao. Te su cure živjele i žive poput princeza samo zato jer im je tata bio padre.

Svi smo znali, njegove tri žene sigurno bolje od nas, kako taj čovjek mlati zastrašujuću lovu na prestrašan način. Ni u jednom trenutke njegove se djevojčice nisu odrekle ni života u vili, ni skupih putovanja, ni dizajnerske odjeće, ni stanovanja u svjetskim metropolama.

Nikad se nisu odrekle lopine muža i lopine oca.  Zato me danas zapanjuje na koji se način tri sponzoruše odnose prema svom sponzoru.

Ni jedna ga ne posjećuje. Da bi neka od njih jednom mjesečno sjela pokraj njega i zahvalila mu na svemu što je za njih učinio.

Zašto one ne robijaju? Koja je razlika između onoga tko krade i njegovih najbližih koji to gledaju, troše pokradeno i šute? Nisu li to ipak pomagači u zločinu?

Komadi uživaju u životu a sponzor bulji u zid i tako će još godinama.  Svatko na kraju dobije ono što zaslužuje?  Pitam se da li na ovome svijetu uopće postoji zločinac koji je zaslužio takve kćeri i takvu ženu? Kad bi sud Sanadera oslobodio sigurna sam da mu ne bi napravio uslugu.

Slobodan, morao bi pogledati u oči ženama koje su ga izdale, ženama koje su čitavo vrijeme uz njega bile zbog love, spodobama koje misle da nemaju naše krvi na svojim rukama.

Na njegovom mjestu meni bi doživotna robija bila draža nego susret sa tim…Tim…Kako nazvati te ženetine?

25 Comments

  1. sandro damiani 17.01.2013
  2. Iva 17.01.2013
  3. Dex 17.01.2013
  4. Ziza 17.01.2013
  5. Pingback: Srečna sem 17.01.2013
  6. Bijeli Ocnjak 17.01.2013
  7. sandro damiani 17.01.2013
  8. Dunja Sporer 17.01.2013
  9. Marko Mars 17.01.2013
  10. neverin 17.01.2013
  11. Sanja Ferari 17.01.2013
  12. Neta 17.01.2013
  13. Mimi 17.01.2013
  14. Miki Maus 17.01.2013
  15. SindžaMrsomud 17.01.2013
  16. Влада 17.01.2013
  17. Kira 17.01.2013
  18. vojislav 17.01.2013
  19. Libero 18.01.2013
  20. Običan čitalac 18.01.2013
  21. mihailoradev 19.01.2013
  22. Vesna 19.01.2013
  23. break 01.02.2013
  24. ZORAN 04.02.2013
  25. chris carlson 10.02.2013
  26. ZMRKI 10.02.2013