Neki tupi klinci?

Jedina sam nona koja misli da njezin unuk nije najpametnije dijete na svijetu. Krešo igra nogomet. Jučer nije dao pobjednički gol na utakmici koja ga je za desetak godina trebala odvesti na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Otac mu je satima objašnjavao da gripa nije i ne može biti isprika za napuštanje utakmice usred utakmice i plakanje i povraćanje pokraj stative. Mama se složila sa tatom dok je Krešo crven poput raka, imao je trideset i osam sa devet, jecajući ponavljao, bolestan sam, bolestan sam.

“Ti si sportaš”, režao je njegov otac koji u životu nikad nije imao loptu među nogama. Mome Kreši ne ide nogomet ni kad ima trideset i šest sa šest, ne idu mu ni matematika, ni hrvatski, ni vjeronauk. Uvijek plače kad pop pije krv Isusovu. Mrzi pjevanje i crtanje. Nije jedini. Mnogi njegovi vršnjaci i vršnjakinje bježe iz ovog svijeta kad god se mogu dočepati mobitela ili kompa.

Krešo nema pravo na odmor. Golove mora zabijati tri puta tjedno, jesti smije samo “zdravo”, bez slatkoga, sve kuhano, mnogo voća i povrća i piletine koja je ručno usmrćena od strane poznatog nam ubojice, prije smrti kljucala je nezagađenu zemlju obogaćenu ekološki uzgojenim crvima.

Da, siroče mora biti i glumac. U jednoj je priredbi trebao igrati jelena sa ogromnim rogovima, moj je sin to doživi kao osobnu uvredu, među nama, žena mu voli švrljati, pa mu je učiteljica dodijelila ulogu lovca koji je ubio onog rogatog jelena. Gade mi se lovci. Rigam kad i pomislim na njih. Sve bi ih trebalo pobiti. I onoga iz Crvenkapice. Bolesna baka bila mu je samo alibi da ubije bespomoćnog vuka i pogladi Crvenkapicu po ritici. Kad mi je sin ispičao za što se izborio opalila sam mu šamarčinu iako je jučer slavio četrdeseti rođendan. Za mene će on i u šezdesetoj biti i moj sin i glupan.

Žao mi je Kreše. Ili trči ili bulji u lektiru koju mrzi iz dna duše. Ne kuži zašto je onaj otac pustio djecu samu u šumi, ni zašto nona u priči djecu baca u veliki lonac pun kipuće vode.  Koja je to poruka? Unuci ni jedan vikend ne smiju provesti sa nonom jer ona u njima vidi samo krepku juhu? Kad će jebeni Grimmovi nestati iz dječje lektire? Perverznjaci, bakomrsci, ocomrsci, maćehomrsci.

Današnji roditelji ne žele vidjeti kakve sve pizdarije njihova djeca moraju učiti i naučiti. Ti isti roditelji koji od svoje djece očekuju da iz dana u dan budu superheroji, u svom su roditeljskom svijetu kukavice. Zašto ratuju protiv svoje djece, zašto ne ratuju protiv svojih gospodara? Zato jer su njihovi pravi neprijatelji jači od njihovih slabašnih, jadnih potomaka.

Vlasnici dječjih života ne žive svoj. Posao doživljavaju kao tajmaut do odlaska pred školu gdje sačekuju svoje “prinčeve” i “princeze” da bi ih otpratili u neko od mučilišta. Nogomet, rukomet, gimnastika, karate, tenis, balet, sviranje, ples, jezici…Odvoze ih, dovoze ih, prebijene ubacuju u krevet. Osmogodišnjaci su u školi od osam do šesnaest, a onda kreću u nove pobjede. Jesu li ti roditelji normalni? Je li moj sin normalan?

Ponavljam, Kreši pamet nije jača strana. Pa ipak, ja sam od sina očekivala da će prema svom sinu imati više empatije i voljeti ga bezuvjetno. Očito, moj je sin glup na mamu.

Naša djeca, užasnuta svijetom u kome žive, digla su ruke od bilo kakve borbe.  Umjesto da krenu u rat za elementarna ljudska prava pokušavaju dosegnuti zvijezde preko leševa svoje djece.

Sad mi je palo na pamet. Možda moj Krešić ipak nije glup? Svakoga dana ispočetka odjebava sve redom. Od nogometa, klavira, tenisa, rukometa do lektire i popa. On se bori na svoj način. Ima plan. Kad odraste neće biti životinja koja će tupo buljiti i čekati da joj dronom razvale glavu?