Moja djeca, tvoja djeca

U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak. U devedeset posto slučajeva dijete ili djeca pripadnu majci. Je li majka u životu djeteta zaista toliko bitna da joj gotovo nakon svakog razvoda sud dodijeli djecu? Što, kad govorimo o djeci, razlikuje majku od oca? Glupo pitanje? Majka dijete nosi devet mjeseci “pod srcem”, to vezu imeđu nje i bebe čini neraskidivom do kraja majčina života?

Kad se dvoje ljudi koji imaju zajedničku djecu razvedu često se potegne pitanje uloge oca u životu djeteta. U pravilu i država i majka misle da je uloga oca zanemariva, dovoljno je da redovito plaća alimentaciju i viđa dijete onoliko često koliko sud misli da je to potrebno. To je kod očeva koji ne žele vidjati svoju djecu uvijek prečesto, oni drugi misle da su sudovi nepravedni, a njihove bivše žene osvetoljubive kuje.

Jesu li bivše žene “osvetoljubive kuje”? Ne, mame nikad nisu “kuje”, one su uvijek svetice koje samo beskrajno vole svoje dijete. Otac njihova djeteta je “neodgovoran”, “kreten”, “kurviš”, “osvetoljubivi gad” koji želi dijete samo da bi napakostio Mami. Skraćeno, otac je ipak samo otac.

Kad se naši bivši muževi pretvaraju u “gadove”? U pravilu nakon rastave braka zato jer su otišli s drugom ili su nas pljusnuli, ili smo mi otišle s drugim…To jednostavno nije istina. Naši bivši muževi su i prije braka bili ono što su nakon rastave. “Gad” je bio “gad” i dok smo se ludo kresali na nekoj plaži u Opatiji kad nam nije padalo na pamet da ćemo se ikad naći na sudu i do krvi boriti čije će biti, čije će biti….Ne, mi mame ni na samrti nećemo priznati da je naše dijete i njegovo i onda kad on više nije “naš”.

Sve te velike bitke male su bitke kad ratuju mali ljudi. Kad na pozornici pred nekoliko milijuna ljudi krenu u boj za dijete Severina i njezin bivši muž Milan, onda to postaje Tema. Udruge borkinja za prava majki staju na stranu “sirote mame” kojoj prijeti “gubljenje djeteta”. Glas udruga boraca za prava očeva trenutno se u Hrvatskoj slabo čuje. Zato jer je hrvatska sudska praksa toliko surova i nepravedna prema očevima da je hrvatskim muškarcima jasno koliko je besmisleno jurišati na vjetrenjače.

Ne bih pisala o  ovoj temi da nisam visokokvalificirana. Razvedena sam i imam djecu.  I ja sam ratovala za njih, a onda shvatila da je njihov otac bio moj izbor, i da mu djecu treba “dati”. Sedam dana su bila “njegova”, sedam dana “moja”. Vrlo je važno da djeca budu uz oca, da ga dobro upoznaju i sama procijene je li tata “gad” ili otac. Ako djetetu ne pružiš priliku da upozna oca, ono će čitav život nagađati tko je taj čovjek. Moja su djeca svoga vrlo dobro upoznala.

Zato sam protiv da hrvatski sudovi djecu dodjeljuju majkama i da očevi imaju samo pravo na poneki vikend ili pola godišnjeg odmora. Očevi bi morali imati zakonsku obavezu, tako je to danas u Švedskoj, da pola vremena, dok dijete ne postane punoljetno, provedu uz njega. Uloga majke u životu djeteta debelo je precijenjena.  Nažalost, ne postoje istraživanja koliki postotak samohranih majki to ne bi bio kad bi mogao birati. Većina “velikih mama” uživala bi u ulozi “mame na pola radnog vremena”, kad bi to bilo “normalno”. Danas se žene koje pristaju da djecu “daju” mužu po principu “tjedan tvoje, tjedan moje”, drže perverznjakinjama i izdajicama ženskog roda.

Griješimo, sestre. Sve one koje žele da dijete bude samo njihovo svoj san mogu ostvariti. Neka naruče “paket” iz Danske. U malom frižideru dobit će spermu komada koga mogu izabrati preko interneta i aplikator kojim će u dnevnom boravku u sebe aplicirati ljubav svog života. Mi druge koje smo nedavno ili davno dobile djecu sa “kretenima” ili kretenima, morale bismo imati na umu da je plod utrobe naše nastao kresanjem sa čovjekom koga nakon razvoda ne bismo ni štapom taknule. I to sebi oprostiti.

Djeca će, kad odrastu, moći procijeniti tko je tko. U međuvremenu bismo, mi mame, morale prestati razmišljati o sebi kao jedinim bićima koja imaju pravo na dijete. Naravno, samo je jedna mama. Kako nam nije jasno da je, naravno, i samo jedan otac?