Dva sam puta gledala američki film Nomadland redateljice Chloe Zhao. U glavnoj ulozi igra Frances McDormand. Do sad je dobio sve moguće nagrade, očekuje se da će dobiti brdo Oscara.
Čudna priča. U filmu, osim glavnih uloga, igraju naturščici, ljudi koji putuju Amerikom u svojim kamperima. Uglavnom su to krntije u kojima stari Ameri žive svoj romantični život, svaki dan su u drugom gradu, često mijenjaju i države.
Kad sam film prvi put gledala nisam znala da su likovi autentični, zato me se film nije previše dojmio. Drugi me put pogodio u srce. Nezamislivo je nama Evropljanima kako stari ljudi koji su čitav život radili mogu živjeti u takvoj bijedi.
Svi oni imaju nekog svog, ali jedini na koje mogu računati su njihovi trenutačni susjedi koji žive u kamperu metar dalje. Oni im mogu dati tabletu protiv bolova, ako je imaju. Povremeno organiziraju „sajmove“ na kojima nude starudiju koje se žele riješiti i mijenjaju je za starudiju svojih susjeda koja im treba. Ja tebi ofucani jastuk, ti meni „udobnu“ stolicu staru pedeset godina.
Kad si u mojim godinama, mnogo sam mojih vršnjaka i ljudi starijih od mene vidjela u filmu, ne možeš a da ne osjetiš užas. I potrebu da zaplačeš. I tugu kad ugledaš Frances McDormand kako sere u kantu onako kako seru i njezini susjedi. Ona u šezdeset i nekoj, oni na pragu osamdesete.
Tim se starcima povremeno pruža prilika da se negdje zaposle. Najčešće je to Amazon, „isplata je četvrtkom“. Režiserka je strogo pazila da ne ide u detalje dok je prikazivala Frances kako „radi“ u Amazonu. Gledalac stječe dojam kako je dobro što, eto, postoji Amazon koji pomaže „nomadima“ da nešto zarade da bi mogli voditi „romantičan život“ po vlastitom izboru.
Režiserka Kineskinja zna kakvu je poruku morala poslati da bi mogla snimiti film koji će osvojiti sve moguće nagrade. „Nomadi“ vole avanturu, pred kraj života konačno žive „pravi život“, svi oni uživaju uz prekrasne izlaske sunca i druženja pokraj logorske vatre. Oni su „sretni“ jer su „slobodni“. Ugodan je i osjećaj kad te u ranu zoru obori s kreveta kucanje na vratima krntije. To ti policajac govori kako ovdje „nije dozvoljeno parkiranje“. Pa onda, u tri ujutro, kreneš prema mjestu koje je tko zna gdje i na kome ćeš, možda, smjeti parkirati. Očaravajući šut adrenalina.
Poruka filma je jeziva. Bijeda je lijepa. Bijeda ti omogućuje da na kraju života stekneš mnoge prijatelje. Kad si bijedan, nisi sam. Samo bijednici se stalno smiješe. I kad peru usrane zahode i kad im pukne guma, a rezervne nemaju, i kad im crkne kamper, a popravak košta nekoliko tisuća dolara, a ti u džepu nemaš ni centa…Bijeda je uvijek lijepa, samo treba znati uživati u njoj.
Siromašni starci morali bi znati: bijeda ljude čini boljima, bijeda zbližava, bijeda oslobađa, bijeda liječi. Ljudi iz Nomadlanda to znaju, još samo da to popuše i ostali bijednici diljem Kugle. Sigurna sam da će film pokupiti nekoliko Oscara. Svima nama u ovim teškim vremenima treba priča koja će „dokumentaristički“ prikazati ljepotu strave i užasa. Ameri su u slanju takvih poruka prvaci svijeta. Steinbeck se u grobu okreće. Tko je Steinbeck? Pravo pitanje.
Do jutros sam, razmišljajući o ovom filmu, prezrivo pljuvala na njega i na poruku i na ljude koji mogu povjerovati u ovakvu pizdariju. Tko normalan može biti sretan zato jer je bijedan? A onda, a onda…Jutros sam na portalima pročitala, u grupi sam umirovljenika koja će krajem ovog mjeseca dobiti „covid dodatak“ u iznosu od 400, slovima: četiri stotine kuna.
I… Eto! Čitav sam dan vesela.
