Jedanaest godina pišem ovaj blog. Pogledali ste ga preko 20.000.000, da, dvadeset milijuna puta. Nemate pojma koji je to užitak ulupati u komp nešto što te muči ili usrećuje pa onda čekati efekte od tog. Autor ideje je moj sin.
Svatko tko piše na mreži izaziva ljude ili „ljude“. Pa mu onda ispod objavljenog teksta nešto poručuju ljudi i „ljudi“. Ponekad me komentari nasmiju do suza, drugi puta dirnu. Kad se razmašu hejteri ostanem bez teksta. Je li moguće da svi ti nesretnici ne kuže koliko je moj život lijep?
Kuća, vrt, mačka Pepica, cvijeće, kava u dvoje na terasi na februarskom suncu, more tamo negdje…
Radim ono što volim najviše na svijetu, pišem, čitaju me stotine tisuća ljudi. Jedna sam od rijetkih osoba koje znam koja za sebe može reći da je sretna. Večeras ovo ne bih pisala da nisam posebno sretna. Poštom mi je stigla prekrasna lampa moje drage Diane Sokolić, svjetske umjetnice, za koju možda niste čuli. Ako niste, koji ste vi gubitnici!
I tako ja ovoga trena lupam po tipkovnici, moja Diana svijetli li svijetli, a Abba pjeva. Ili Abba pjevaju? Neka vam Google prevede tekst. Ljudi moji! Družimo se godinama. Eto, večeras sam osjetila potrebu reći vam tko sam. Ja sam, i zahvaljujući vama, najsretnija žena na svijetu.