Kupi perilicu rublja Miele i plači

Već godinama negdje duboko u sebi naslućujem da sam glupača, ipak, jedno je slutnja a sasvim drugo pismeni dokaz. Danas sam ga dobila. Evo priče.

Pred godinu dana, uplatiše mi malo veći honorar za knjigu, odlučila sam kupiti novu perilicu za rublje. Ljudi u mojim godinama kojima je penzija dvije tisuće kuna uvijek brinu da će im jednoga dana crknuti svi aparati, a love nigdje. Moja Candyca je do Dana odluke savršeno radila iako je proslavila sedmi rođendan. Nikad mi u tih sedam godina serviser iz Candya nije došao na vrata.

Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftino, znali su reći Englezi, zašto ja ne bih, jednom u životu, bila Engleskinja. Miele aparati su najskuplji, najbolji, izrađuju ih u Njemačkoj, Nijemci, nema u njima ni Pakistana ni Kurdistana… To je europski proizvod, zato i jesu tri puta skuplji, garancija sto godina… Palo mi je na pamet da svoju perilicu oporučno ostavim unuku, kad se bude kućio da mu u podstanarskom stančiću blješti dragulj.

Jučer pokušah iz perilice izvući rublje. Ne ide. Na zaslonu ikonica. Crveni lokot koji nikako da se ugasi. Čekaj sat, čekaj dva, čekaj tri… Uzalud. Možda u filteru ima smeća? Otvorim vratašca filtera, otvorim filter, istu radnju sam u životu napravila milijun puta, iz mašine se izlije potok vode. Nema veze, tu su prljavi ručnici. Zatvorim filter, zatvorim vratašca, uključim mašinu prema uputama, sada se na displeju ukaže pipa, vrata se i dalje ne mogu otvoriti.

Tražim u uputstvima što znači kad ti se na ekranu ukaže pipa. To je znak da je iz perilice onemogućen odvod ili je u perilicu onemogućen dovod vode. Napomena, pozvati ovlašteni servis.

Nazvah servis. Ovlašteni. Izuzetno ljubazni gospodin mi je rekao da će doći danas. I bi tako. Dečko, pristojan, fin, otvorio je perilicu, otvorio je i vrata, proveo je u kupatilu preko sat vremena. Srećom, imam garanciju pa me nije brinulo što se kvar toliko dugo detektira. Konačno je perilica vraćena na mjesto. “Što se dogodilo, u čemu je bio kvar?” “Nema kvara”, rekao je dečko, “sve je u savršenom redu.” “Ali, ja nisam mogla otvoriti vrata, pojavila se ona pipa na ekranu…”

“Da. Kad budete drugi put otvarali vratašca koja štite čep od filtera morate ih otvoriti pod posebnim kutom i još ih malo pritisnuti.” Pokazao mi je trik. “Čep od filtera morate vrtjeti, lagano, lagano, laganoooo. A kad vam se idući put zaglave vrata… Odmah uz filter postoji jedna točka koju morate pritisnuti tankim, tankim odvijačem, pa malo vrtjeti, najbolje da pogledate uputstva.” Poznavajući sebe znala sam da kad se idući put zaglave vrata, očito će se to češće događati, ja neću biti u stanju mojoj perilici pronaći točku G, potpuni sam antitalent za servisiranje kućanskih aparata.

Naravno, naravno da to nije sve. Pošto je moja perilica u savršenom stanju, ništa nije pokvareno, dolazak servisera platila sam 230 kuna. Čovjek mi je rekao da moja perilica ima garanciju dvije godine, odakle meni podatak da Miele traje stoljećima? Da, već sam vam rekla da je moja glupost svemirska, o nasjedanju na reklame o besmrtnosti europske marke da ne govorim.

Skratit ću. Kad mi se idući put zaglave vrata, sad znam da će se to sigurno uskoro opet dogoditi, otići ću u dućan i kupiti najjeftiniju perilicu, sve imaju rok trajanja pet godina. Ovu ću uručiti u dobre romske ruke. Svaki su mi dan na vratima i stalno traže stare kućanske aparate. Od mene će dobiti novi. I još Miele.

Doduše, poznavajući njih i činjenicu da se otpadom bave godinama neće me začuditi ako me odbiju. Znaju oni dobro što je smeće.