Danas možemo na kioscima kupiti \”ljubavni priručnik\” \”Kako zavesti koga poželite\”. Blaženo novo doba, ima odgovor na sva pitanja osim na pitanje, kako reći zbogom. Zaista, kako reći zbogom umirućoj majci, bratu, sestri, mužu? Kako reći zbogom svome djetetu?
![\"Zalazak](\"http://www.rudan.info/wp-content/uploads/2013/02/zalazak-sunca.jpg\")
Oni koji imaju djecu bježe od te teme, s pravom. Čemu se pripremati na neizdrživo, na nešto što ionako nećemo moći preživjeti? Ili ne bismo mogli preživjeti? Ili ne bismo željeli preživjeti? Oko nas žive ljudi koji su to preživjeli. Da li žive ili samo glume da žive? Žive.
Razgovarala sam sa nekolicinom. Pitala ih kako je to moguće. Osjetili su nešto čudno u mom tonu. Optuživala sam ih? Poručila im da su bešćutni kad, eto, žive a njihovo najdraže je komad nečega u sandučiću ili prah u zdjeli?
Jedna mi je baka rekla da ju je zapanjilo, da se zaprepastila kad je nakon unukove smrti izašla na Korzo i vidjela da svijet nije stao. Ljudi su hodali, razgledavali izloge, smijali se, pili kavu, kao da se ništa nije dogodilo. Da li su ti ljudi normalni, pitala se? Moj je unuk mrtav a svijet se kreće?
Moj je unuk mrtav a i ja se krećem, čudila se nona? Pijem lijekove protiv tlaka, želim živjeti? Moja potreba za životom jača je od tuge koja me razdire? Ne, ne znamo kako reći zbogom a pritom ne osjećati krivicu, bijes, tugu i ljubomoru.
Zašto se to baš meni dogodilo? Na svijetu živi nekoliko milijardi ljudi, zašto je umro baš on ili ona kad mi toliko znače, kad ih volim više nego sebe? Volimo li one kojima moramo reći zbogom više nego sebe? Teško.
Najviše volimo sebe. Bojimo se strave u koju ćemo propasti kad nam najdraže naše ode. Sebični smo. Ne želimo plakati, urlati, lupati šakom po staklenom stolu, vrištati, drveni buljiti u svijet koji više ne prepoznajemo. Zašto danas ne pucati na smrt iz svih oružja kad ona više nije ono što je nekad bila?
Postoje kemoterapije, zračenja, čudesni lijekovi, eksperimentalne metode, čarobne trave, aparati…Smrt se može ubiti kad krene za vrat grabiti naše najdraže. Ne slušamo liječnike koji nam govore drugačije. Oni priznaju poraz, oni nisu borci poput nas, boraca protiv boli koja će nas raskomadati ako se ne dočepamo još jedne šanse.
Svi mi ćemo se hvatati za tanku slamčicu iako to hvatanje uključuje samo još više i boli i patnje kroz koju će prolaziti oni koji će ipak otići. Liječnici danas znaju istinu, liječnici je danas i kažu. Tiho i jasno. Ne bolesniku ali njihovim najbližima uvijek.
Čekaj, malo! Tko ima pravo od nas tražiti da prihvatimo odlazak nama najdražeg bića? Što ćemo mi kad ono umre?
To je ključno pitanje, što ćemo mi? To što naši starci i naši dragi i, što je najstrašnije, naša djeca strašno pate dok od nas ipak odlaze, samo sa zadrškom, to nas nije briga.
Apararti i kemoterapije odgodit će našu agoniju. Našu! Ljudi smo, teško sebi priznajemo da sebičnost nije ljubav, da smrt naših najmilijih nije kazna i da mi nismo jedini koje će ona zaobići. Za života će nam, ako budemo imali veliku sreću, otet samo starce. Ako nam otme djecu ili dijete, većina od nas će, najvjerojatnije, ipak preživjeti.
Ovaj je rat pokazao da su majke izgubile svu svoju djecu pa bauljaju. Te sirotice nisu mogle birati ali mnogi roditelji neizlječivo bolesne djece mogu birati. Ne moraju inzistirati na još kemo i još kemo i još kemo vodeći računa samo o svojoj boli a potpuno zanemarujući patnje kroz koje prolaze na smrt osuđeni siročići.
Ne postoje milijuni dolara koji mogu pomoći. Uvjerili smo se u to kad su kroz agoniju prolazili kraljevi, političari, pape, mafijaši, kompjuteraši svjetskog glasa, bića kojima je novac bio najmanji problem. Otišli su.
Zato bismo možda morali negdje pronaći vodič \”Kako reći zbogom?\”. Ako postoji u njemu vjerojatno piše da bi nam milost prema bolesniku morala biti važnija od naše sebične potrebe da ga zadržimo dulje uz sebe po cijenu njegovih strašnih muka. Jednom jednostavno moramo odustati.
Najveći čin ljubavi prema na smrt bolesnom dragom biću je pružanje milosti, ne grabljenje vremena koje će ionako isteći. Kad bismo samo mogli bolesniku jednostavno otkloniti patnju, biti uz njega daleko od bezlične bolničke sobe premrežene žicama i zakrčene aparatima.
Neka ode u miru okružem ljudima koje voli. Držat ćemo njegovu ruku u svojoj, osluškivati njegovo disanje, gledati u voljeno lice, u oči koje će kad se otvore vidjeti poznati ormar, poznati prozor, poznatu šalicu čaja, drago lice. Vidjet će ljubav, ne aparate.
Već preživjela,živim u saznanju nemoći,kad odlazi drago biće,ja ostajem.Hoće li mene iko držati za ruku kad budem odlazila,i tad ću htjeti da onima koji me vole ne bude teško ostati bez mene.KAKO? PITANJE BEZ ODGOVORA!!!
To je poznato. Oni koji nekoga izgube ustvari zale sebe. Nije to sebicnost, takva je priroda. Rec sebicno ovde nije negativna, mada se slazem sa tekstom u celini narocito sa krajem.
Meni se na zalost to desilo: Jedan dan odem u Merkator a tamo, ljudi ZIVI. Kao sto se kaze u ovom tekstu, pricaju nesto, nesto ih interesuje. Silno se iznenadim. Ja gledam iz groba. Ja sam umrla i iz svog umrlog tela i duse gledam u Merkatoru zive ljude. Mene, moju dusu je neko ubio. Sta je ovo posle toga, zivot ili bioloski zivot ? Ovo drugo je, a mozda bolje da nije…
Pre 3 meseca preminuo je moj voljeni otac. Rak pluca, mozga i jetre. Kao nekvalifikovana medicinska sestra ucinio sam sve sto je bilo u mojoj moci da mu olaksam poslednje dane. Prosli smo kroz horor. Osecanja su podeljena. U momentima sam mu nakon neprospavanih noci zeleo sto brzu smrt proklinjuci lekare, specijaliste, majku sto me je rodila, Boga koji nas “kaznjava”, jebeni zivot, zlu sudbinu…Smrt je sastavni deo zivota. Sto bi rekli nasi stari, “dobro je kada ide po redu”. U drugom slucaju, ne dao Bog nikom. ps ih libe dih draga Vedrana:):)
Kako reći zbogom?! Pa, zbogom; ali zavisi od načina i na šta se to “zbogom” odnosi: na smrt dragog bića ili na gubitak svakog osjećaja, draga Vedrana, kad više niste dragi ili nikad niste ni bili, na gubitak ljubavi koje nikad nije ni bilo, to jest nikad nije ni došla ili je došla prije smrti kao sam svoj gubitak i “prevelika” za vječite gubitnike na djelu. Za one koji nikad ništa ne daju od sebe a uvijek samo uzimaju sebi, kao “smrt”. Osjećaja za mjeru prije svega.
Nema -mi- draga Vedrana -ja- vapi za zivotom svako ja zeli da zivi neznamo kako drugi pate dok nas ne stigne …patnja….ona licna patnja na globalnu smo oguglali….ona nasa mislimo stici nece ali vreba nas pojedinacno…..ako je stigla znamo ako jos nije plasimo se…sto nam vrijedi sto drugi pate zbog mene ako pomoci nema…zelim svakom biti posljednja briga na svijetu….onda se nesto dogodi kad svako bice to razumije …..jer prije ili kasnije……pozdraviti cemo se svi sa ovim svijetom……………
Kako ste to lijepo rekli a kako je to tesko, kako je ustvari nemoguce sebe uvjeriti ” da smrt nasih najmilijih nije kazna”.
Tako je, upravo sam u tome razmišljala prije par dana i neka mi oproste ljudi sa teškim bolima na duši, ali dozvolila bih eutanaziju. Možda to i nije tema ove priče, ali je nastavna na nju. Liječiti neizlječivo, produživati patnje a ne pitati za mišljenje, mislim da je to ipak čin neke sebičnosti. Zadržavati uz sebe ljudsko biće u teškim bolovima samo da bi smo ga mogli i dalje gledati, dodirivati i sa njim razgovarati. A što se može pitati čovjeka koji pati, kako je? da li te boli?. Mislim da sami sebi tada zvučimo glupo i smiješno. Treba ljude pitati i saslušati, a zatim i pustiti neka odu. Prije ili kasnije ćemo svi, možda nas neće imati tko pitati, pa ćemo vrištati u bolovima i moliti samilosnu injekciju. Brrrr. Sva sam se naježila.
“Stalna na tom svijetu samo mijena jest.”
PP
Čini mi se da svaki osviješteni trenutak s voljenima, kakav god bio, proporcionalno skraćuje izgubljenost kad ti trenuci zauvijek odu.
Iz iskustva.
Svaka čast, Vedrana! Vi ste jedna od rijetkih koja se bavi bolnim temama o kojima ipak netko mora reći istinu. Niste išla u preveliku širinu, a ima bezbroj pitanja: od toga zašto se provode neke terapije kad zapravo struka ZNA da nema pomoći. Ponekad mislim da i oni ne žele isključiti mogućnost čuda, a opet, alopatska medicina bi trebala biti sve, samo ne religija. Mada ipak jeste. No ovo o čemu pišete je istina, oni koji pod svaku cijenu žele nove i nove pokušaje zapravo se ne mogu suočiti s vlastitim gubitkom, a bolesnik je u drugom planu. A po mojim mjerilima ljubav je stvarna i postoji samo i jedino ako je predmet ljubavi na prvom mjestu. I ako onaj koji ljubi više razmišlja o njemu nego o sebi. Ali, što je tu novo? Većina ljudi ljubavlju naziva krajnju sebičnost. Tim pitanjem ne želim umanjiti Vaš članak ni ovu istinu koju ste napisala. Klanjam Vam se do poda!
prezivela…evo tome deset meseci…
saglasna: ljubav je jedino sto im treba/mozemo/ pruziti…
kulturoloski: …neke kulture imaju ovaj ‘detalj’ bolje ‘obradjen’ u svojim bedekerima…
Rajka; tacno je da je “ja” jace nego “mi”…
Vojislave: hvala sto ste napisali ono sto jeste…time ste dali musku vizuru ovim nasim zenskim komentarima…da je moj brat u stanju da pise, (a nije, on je jos uvek nem od sveg horora, kako vi lepo rekoste), napisao bi isto ili slicno, jer je bolest koja nasu majku pogodila bila ista ili slicna…
Najzad: zivim na “zapadu” gde je pravilo da vas obaveste kako je “neophodno” da idete na savetovanja sa psihologom koji ce vam pomoci u prebrodjivanju, kako bola koji nastao dok bespomocno gledate svog bliznjeg u mukama, tako i onog kako da se nosite sa jos vecim bolom, bolom njihovog odlaska od nas …odmah da kazem, (a mozda zbog gore navedenih kulturoloskih razlika), nismo isli na te ‘sastanke’ ni brat a ni ja…
ono sto jesmo uradili jeste: do poslednjeg trenutka smo bili uz nju, smejali se i plakali zajedno, umirivali strahove jedni drugima…
…eee, brigo moja kad pređeš na drugoga…
Pričao sam jednom, neobavezno, sa svojim prijateljima, bračnim parom i u jednom trenutku kaže Ona:
“Želim umrijeti prije Njega jer ne bih mogla podnijeti da On više nije tu.”
On se smješkao sebi u bradu nalazeći u tome potvrdu njezine velike ljubavi.
Upitao sam je: “A ne pitaš se kako bi se On osjećao da Ti umreš prije njega?”
“A, vidi stvarno!” – iznenadila se Ona, a On se prestao osmjehivati.
Kad mi je umirala majka mislio sam da ću poludeti od tuge i bola, a kad mi je umro sin, cijeli svijet mi se okrenuo naopako. Ne umire mi se, ali i ne živi sa tako teškom neizlječivom tugom. A bio je zdrav, prav, antički sportski tip i frizurom cezaricom i u najboljim biološkim godinama. Čak mnogo bolji i od mene, koji se objektivno ne smatram promašenim, šta više bio sam uspješan na mnogim poljima. Lijekovi, pisanje, pomalo sviranje, umjerena rekreacija i neka se tako kotrlja dok se opet ne sretnemo ispod bijele breze, gdje će se sve okončati po zakonima prirode, a da je Bog bio pravedan ne bi mi uzeo sina u 34, nego mene u 60. godini. Ipak, čovik ne može živ u grob…Prema jednoj drevnoj mudrosti: Kad roditelj izgubi dijete, živi životom bez sjaja.
Bilo bi lepo da Vas, Vedrana vidimo u boljem raspolozenju. Rado citam vase priloge i nemam na njih primedbu ali uz Vas polako postajem darker. Ima li Vedrana vedriju stranu ?? Hocete li Nas pocastiti nrcim sto Vas je podiglo, obradovalo ??
Posle one izuzetno teške teme o maloj Nori, ovo je sledeća očekivana stepenica. Vedrana nas slojevito uvodi u svet očekivane smrti. Bez obzira što svi ti pokušaji i hemoterapije su uglavnom osudjeni na propast, svaki čovek gaji nadu da su čuda moguća i da se dešavaju. I slažem se sa svim onim blogerima koji tvrde i pristaju na svaku vrstu žrtve za svoje najmilije.
Post o Nori je bio očekivano dugačak, ljudi su krajnje iskreno komentarisali, i svi su duboko verujem,govorili iz srca. Moji roditelji su živi, tako da u svojoj blizini nisam doživela toliki intenzivan bol da bih pisala iz sopstvenog iskustva, ali ovo što čitam iz posta o maloj Nori i ovog sada postavljenog, prevazilazi moju pragmatičnu i prgavu narav, nisam verovala da će me ta dva teksta i komentari koji idu uz njega toliko potresti, pri tom nijednog momenta nijedan komentar nije prerastao u patetiku.
Iskreno govoreći nisam verovala ni da će me pojedinačne patnje blogera na ovom sajtu ovoliko pogoditi. Iz prostog razloga kada neko iznosi patnju i bol koju je doživeo gubitkom svog deteta, ja jednostavno zanemim, i ne znam šta bih rekla, jer sve što bih rekla je nedovoljno da ublaži bol za izgubljenim detetom, jer tu nema utehe. Valjda je zato stvorena i izmišljena religija, da bi bar malo pružila utehu. Mera čovekova je da kada odete sa ovog sveta da ljudi ne upamte toliko detaljno šta ste rekli i uradili,da je mnogo bitnije da upamte i ne zaborave, kako su se zbog vas i pored vas osećali, ta emocija je mnogo važnija.
“Pogledajte sudbinu,
Ljudsku ili kravlju,
Život jeste lep,
Ali škodi zdravlju.”
Duško Radović
Hm, koliko pitanja a pravog odgovora zaista nema. A ipak nije najstrašnije umrjeti, najstrašnije je umrjeti sam.
Vedrana, nad ovim redovima ću pustiti još jedan niz suza koje mi teku obrazima već mesec i po. Jednim od prethodnih tekstova dotakli ste me govoreći o ulozi majke. Moja mama je hemio i radioterapijama odložila odlazak. Borile smo se zajedno, doktori su nam bili izuzetna pomoć i podrška. I uspele smo. nekih 8-9 meseci slavile smo svoju pobedu nad neprijateljem zvanim kancer, rak, tumor, “ono najgore”… Onda se dogodio moždani udar i sem da je stegnem za ruku i molim se Bogu, nisam ništa više mogla. Nisam mogla ni reći “zbogom”. Sa voljenima je, kažu stariji, tako- verujemo u čuda do kraja. I sad verujem, ali u čudo osnaživanja svog bića da sa tim bolom živim. I porazom, jer su godine posvećene toj bespoštednoj borbi. Živeću, verujem, to se nauči, svi oko mene govore. Bar to, kad se već “zbogom” niko nije naučio reći.
Hvala Vam, zaista dirljiva priča.
Preživio sam prije sedam godina tu tragičnu smrt svoje supruge koju je pokupio prokleti kancinom i dobrim djelom neučinkovitog liječenja proklestva pohlepe…Moje mišljenje o medecini,državi i njenim pravnim propisima zdravstvene zaštite,onoga onkološgog otuđenja humanosti sa svim tim tretiranjima terapija trpnje…Tada sam spoznao koliko jadan onaj tko provede sav svoj radni vijek pošteno radeći,a kada tako oboli i nema novaca,osuđen je na beskonačnost bola do same svoje smrti…
Da,da,spoznao sam koliko je jadan onaj tko nema novaca ,a možda najviše hrabrosti da sam sebe spali…Nikada neću zaboravi sve to što se dešavalo toj dobroj duši,profesorici biologije,kada se morala,zbog zakona zdravstvene zaštite,podvrgnuti tim uništavajućim terapijama,eksperimentalne onkologije…
E hebi ga Vedrana… Ko da zivimo u Danskoj pa nam je potrebno malo depresije… Nadji neke vedrije teme. Sta bi sa cirilicom u Vukovaru, dilom sa slovencima oko banke, ostavkom Pape….a? a? a?
Potpisujem!
Kako reći zbogom? Izreći to najvećom ljubavlju i osmjehom, koja će onima koji ostaju biti utjeha i nauk do kraja! Nemožemo ostati ovdje.
Moje prvo unuce rodjeno je ubogo, bez mozdane opne. Bio je lep kao andjeo, my big beautiful blond bouncy baby boy. Rastao je prirodno ali nije mogao govoriti, niti hodati. Doktorska prognoza je bila “umrece pre osamnest meseci”. Provodila sam dane sa njim i nosila ga u narucju na grudima svojim i dan i noc. Razumevali smo se i voleli. Vreme cini svoje i bilo je sve teze i teze njegovim roditeljima da imaju neku normalu u zivotu. Pre njegovog petog rodjendana ja sam resila da mu kazem da on moze da ode ako zeli i da mi koje on ostavlja cemo biti OK. Nedelju dana kasnije on je preminuo. Mi smo nastavili da zivimo ali tako kad, kad i posle 14 godina kad vidim nekog deckica osecam veliku prazninu u grudima svojim ali misao je “Goodbye, Jack.”
Nikada jos nisam rekla “zbogom”, ne… moj sin Denis je jos tu, uz mene… i ja sam s Njim… zivota vise nema, to nam se samo cini…
Umesto “zbogom”, vec 8-u godinu samo govorim: “Cekaj me” sine, ja cu Ti doci, samo da Ti ispunim dato obecanje i zavrsim ovde… s NJIMA, Tvojim dzelatima…
Koje licemjerstvo. Svi su veliki kršćani, i svi vole Boga, a kada im netko umre ga optuzuju za nesto? Sto nisu sretni sto je sada ta osoba s Bogom na nebu? Cega se boje? Da je u paklu?! Licemjerna smo gamad. Postoji rijesenje, alternativa, ali je najbolje laksim putem…Doktor je rekao….On zna…
Sebicna smo gamad koja jedino brine i tuguje kada netko gleda.
poštovana vedrana
ja sam bruno pintar, iz zagreba, ne poznamo se osobno
javna si osoba, pozitivan “pračen lik” i Tvoja se riječ čuje, rekoh sebi da Ti pišem, i ako vidiš trenutnu akciju “referendum” pozitivnom društvenom akcijom da potakneš ljude svojim glasom da se pridruže svojim potpisom za otvaranje mogućnosti referenduma, i da šeraju ideju dalje
:::
hrvatska je krasna zemlja i svako od nas se trudi kako zna i može napravit je boljim mjestom za život…
bilo koja sila bez svoje protusile postaje destruktivna i bolesna, tako je i s vlastodršcima, vjerujem kako je referendum jednan od vektora kojim možemo utjecati na vlast između dvije izborne nedjelje.., i kako trebamo razvijati kulturu takvog izražavanja mišljenja za važna pitanja društva…
:::
šaljem Ti link na emisju «studio 45»
pogledaj 16:00 – 20:00 minute
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=FOzrI7liQYs
:::
uršar raukar, glumica
saša borić poljanica, sociologinja
krsitna živković, referendum organizacija
:::
vrijedi pogledati sve, poučno je, kako djelovati…
OD: građani imaju svoju izbornu nedelju, bandić
DO: zrelo ponašanje politukuma kao proces
meni: energetski korektno, obećavajuće
😉
:::
čitav video prilog pustim dok perem suđe, brijem se ili kakav sličan posao
štedim vrijeme
😉
:::
eto da ne duljim, Ti vidi, pa potakni ljude da pokrenu slap
«i moja mala kaplja pomaže ga tkati»
lp, bruno
I opet ste pogodila srž problema. Svaka čast! Kao što sam već rekla, treba znati kada treba stati. Ja sam za svojeg sina, umjesto liječenja na drugom kontinentu odabrala kupanje, izlet u planine, izlet vlakom…..Gledala sam ga dok uživa i plakala, ali znala sam da je to ono što treba njemu i meni. Te trenutke nitko nikad neće izbrisati iz mojeg sjećanja…. To je ono što mi je ostalo. Ne mjeseci provedeni u bolnicama, infuzijske pumpe, operacije….Ostali su mi naši najljepši zajednički, posljednji trenuci…..
Krasno ste ovo napisali Vedrana!
Svi mi krećemo od sebe tj. svojih potreba. Ja, ja i samo ja. Tek licemjeri će negirati tu činjenicu.
Suočiti se s odlaskom najvažnije osobe u svom životu, to je nezamislivo i ne može se riječima približiti onome tko to JOŠ nije doživio. Kako nekome približiti taj osječaj praznine u vlastitom domu, izgubljenosti u rodnom gradu, besmislenosti svakog događaja… nije stao svijet, stalo je vrijeme. Nije stalo ni vrijeme; JA sam stao i iskočio iz vremena. Kao da sam se našao u nekoj drugoj dimenziji u kojoj je sve nerazumljivo. Sve se događa, a i ne događa. Registriram, ali ne reagiram. Nešto poput sna. Gledam, vidim, ali ne mogu sudjelovati. Ugasio sam se. Trajalao je to neko vrijeme, a onda sam pomalo počeo micati prstima, počeo sam jesti i piti, izašao bi na balkon, ali sam još uvijek u rodnom gradu koji uopće ne izgleda onako kakvim ga znam. Trebalo je vremena dok sam se navikao na taj novi pogled na svijet. Svijet u kojem nema mog tate. Još dugo nakon toga hodao sam kao ljuštura. Bio je to strašan osječaj praznine …kao da su mi izvađeni svi organi i kao da mi život visi o niti. Ako puhne malo jači vjetar, mogo bi se raspasti u tisuće komadića.
Međutim kako je vrijeme odmicalo, moji organi su se vratili, grad je opet postao poznat, jos je ostala samo sjeta zbog gubitka mog heroja. Tad sam shvatio da stvarno vrijedi ona već otrcana fraza “vrijeme lijeći sve”
vedrana, pogledaj film AMOUR ako vec nisi…pozz
Imate veliko srce,Vedrana.
Divan tekst,hvala vam…