Kako ostati slobodan

Većina neoženjenih muškaraca preklinje me za savjet, kako ostati slobodan do sedamdesete? Dečki, ako ste u trideset i petoj, obratite pažnju na svoju mamu.

Žena koja je do jučer bila normalna i sa gađenjem u svojoj kući gledala vaše cure sa pirsinzima u jeziku, uhu i nosu i tetoviranim anđelima na guzici, preko noći je postala osoba bez kriterija. Ona jednostavno mora dobiti unuče. Kuka, plače, zavija, pokazuje vam fotkice unučadi svojih prijateljica. Pozovite je na kavu i glasom punim tuge recite: “Urolog mi je rekao, vaši zaušnjaci iz 1980. pobili su vašu dječicu.”

Majke su uporne. I perverzne. Predložit će vam da se oženite ženom koja već ima djecu, ili da se oženite pa usvojite dijete. Spomenite joj, ovo nije politički korektno, ali glava vam je u pitanju, da se u Hrvatskoj uz nadljudske napore mogu usvojiti samo sićušni Cigani. Nesretnicu ni to neće umiriti. “Ima i bijelih Cigana.” Najnovija istraživanja pokazala su da je potreba žene u pedesetoj i petoj da okolo gura kolica snažnija od potrebe da napravi liposukciju.

Majke, ipak, najviše na svijetu vole svoje sinove, to su zapravo jedini muškarci koje mogu podnijeti, pa će popušiti vašu priču iako će ipak slabašnim glasom reći: “Ti nisi imao zaušnjake.”

Lako s mamom. Kako svim oženjenim prijateljima i njihovim ženama koje vas stalno guraju među noge komadima širokoga spektra objasniti da vas ženidba ne zanima. Jeste li u pravu? Naravno da jeste. Vjenčanje sanja svaka žena koja je navršila trinaest i svaki muškarac bez žene u sedamdesetoj. Netko im treba mijenjati pelene, prašiti guzicu i kuhati lešo oslića. Normalnom, zdravom muškarcu u najboljim godinama žena treba kao NK Rijeci autogol u utakmici sa “Milanom”.

Čin vjenčanja. Slažem se s vama. Mora da je prestrašno stajati u crkvi, pod vratom mašna, na tijelu odijelo, na nogama cipele, cipele, jebote, iako ih prije toga nikad na stopala niste navukli. I na maturalnoj zabavi bili ste u tenisicama. Vaša je uniforma majica na kojoj piše “Karlovačko pivo” i traperice.

I ostali iz ekipe bili su poput vas. A onda su pukli, navukli na sebe crno sranje i smiješili se dok im je u crkvi prilazilo nešto što nimalo nije ličilo na curu koju su pred tri godine pojebali na plaži u Orebiću. To nešto u blještavoj bjelini, tanko poput štapa, gdje su one sise sa Pelješca, gdje je ona guzica, kreće prema njima s očitom namjerom da ih kastrira.

A onda… Brak. Bračni život je pakao. To znaju svi oženjeni muškarci, vi to samo naslućujete. Sretnici, izdržite. Zašto ne biste u najboljim godinama, pokraj žive i zdrave matere, smjeli pišati po zahodskoj dasci? Zašto ne biste čarape ostavljali gdje vam padne na pamet? Zašto biste nekoj vještici koju ste pojebali jer ste se napili vina “Mare” i rekli joj: “Volim te”, služili dok vas vaša smrt ne rastavi. Odnos udovice-udovci je sto na jedan. MUŠKARCE BRAK UBIJA!

U podstanarskoj gajbi oženjeni siročići stalno slušaju siktanje puno otrova: “Gdje gdje si bio?” “Kad ćeš doći doma?” “Čija je ova dugačka, bijela dlaka na tvom sakou?” “Djeca nisu moja, ona su naša!” “Ja svakog četvrtka ne idem na košarku!” “Ne ideš u Milano!” “Jebe mi se kako u posljednje vrijeme igra NK Rijeka!” “Kad sam ja bila u Milanu?” “Ti nisi balavac, ti si OŽENJEN ČOVJEK!”

Kome to treba? Pametnom muškarcu nikako, ali lovkinja na vašu slobodu nije se lako riješiti.

Kad iskoristite sve obrambene mehanizme: “Imam leukemiju.” “Danas se sve liječi.” “Imam sifilis.” “Nemaš, zaguglala sam, dobio si gljivice od mene.” “Imam ženu i dvoje djece.” “Razvedi se, ti voliš samo mene. Rekao si u Mošćeničkoj Dragi.” “Bio sam pijan.” “Smršala sam trideset kila da bih stala u vjenčanicu, za koji kurac? Svoj sam život stavila na kocku za našu ljubav, a ti zajebavaš…”

Kad dođete do zida, zaplačite, zagrlite je i jecajući joj priznajte da ste prošlog tjedna promijenili spol:”Draga, pomozi mi da nađem muškarca svog života.”

Dečki, to bi bilo to. I nikad, nikad, nikad nemojte zaboraviti. Samo je tuđa žena dobra žena.