hortenzija

Kako mi je N1 ubila petunije

Rijetko gledam televiziju, danas sam je slušala dok sam čistila terasu. Da, slušala. Gledanje naših vijesti je gubljenje vremena, slušanje može čovjeka zabaviti. Presađuješ cvijeće, vadiš zemlju iz vreće i usput saznaš što se dešava u Hrvatskoj.

Izbori su iza nas. Premijer je ljut na medije. Zamjera im pristranost. Plenković bi morao znati da u ratu sa medijima može samo izgubiti što ne znači da je u krivu. N1 je potrošio čitavo popodne da nama koji sadimo cvijeće objasni kako nije “pristran”, novinari samo objektivno rade svoj posao.

Objektivno novinarstvo je često koliko i gola žena koja drka na glavnom trgu glavnog grada Saudijske Arabije. Novinari su uvijek na strani svojih gospodara. Na žalost živimo u vremenu kad pojma nemamo tko su gospodari medija. Oni daju ogroman prostor nebitnim, brbljavim ljudima koji na dugačko i široko lupetaju o nebitnim stvarima. 

Što hrvatski “objektivni” medij ističe kao vruću temu? Eto jedne. Hrvatice i Hrvati su ludi od brige kad će najzad očevi smjeti prisustvovati porodu svojih partnerica. Dugo su u tome bili spriječeni, zato  ovih dana gube živce. Ako se nešto u saboru ne učini,  hrvatski će očevi provaliti u rodilišta i ostvariti svoje osnovno ljudsko pravo: gledat će u krvavo međunožje majke svog djeteta.

Toliko me uznemirilo i dekoncentriralo brbljanje o porodu da sam petunije zalila Domestosom umjesto tekućim gnojivom. Čula sam i kako jedna ludo hrabra novinarka pita Plenkovića gdje se prehladio. Nisam čula odgovor jer sam vreću konjskog gnojiva u paletama, manje smrdi, odnijela u vrt.

Pred neki se dan uznemirila čitava Hrvatska jer je žena zagrebačkog gradonačelnika došla proslaviti muževljevu pobjedu. Portali su se užarili. Žena je nosila platnenu torbicu, a ne “torbicu od dvije tisuće eura” kakve nose… Nisu napisali koje ženske nose skupe torbice.

Čekaj, ruke su mi se tresle dok sam ružičastu hortenziju bez potrebe vukla za vrat, jadnica, koga boli kurac kakvu torbu nosi ženska i koju nam je poruku poslala. Meni nikakvu. Neka žena nosi što je volja, nebitna je. Vrijeme pokazati koliko je bitan njezin muž. 

Reći ću vam što je bitno nebitnoj građanki Hrvatske koja srijedom popodne presađuje i hrani cvijeće. Mene je u posljednje vrijeme prestravila vijest da je u jednom zagrebačkom stanu netko pred ulazna vrata stana u kome je živjela žena sa dvoje djece stavio bombu. Svi su srećom preživjeli, stanari će eksploziju bombe pamtiti dok budu živi.

Vrata stanova izletjela su iz ležišta, lift ne radi, prozori su popucali, policija je stanarima rekla da plate zaštitare ako žele sačuvati imovinu u stanovima bez vrata. O tome bi hrvatski mediji trebali govoriti i pisati dvadeset i četiri sata dnevno.

Poruka je zastrašujuća. Zagrebom, dakle Hrvatskom, vladaju mafijaši. Je li jedan novinar upitao onoga iz Možemo kako će riješiti problem mafije u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. Možda jest, ali ja za to ne znam.

I sad, umjesto da “objektivni mediji” danima postavljaju pitanja i Plenkoviću i Divljaku s Pantovčaka i onome iz Možemo, valjda nisam pogriješila prezime, zove se Tomašević, je li Hrvatska mafijaška zemlja, svi naslućujemo da jest, oni se bave analizom izbora u svakom kurčevom hrvatskom zaseoku.

Ali to nije sve. Da ne bi bilo da analiziraju samo domaću politiku krenuli su prema Sloveniji. Tamo vlada diktator Janez Janša koga su “strani mediji” nazvali “Drug Tito”. Kad sam to čula štrcnula sam Domestos na ekran. Serite nekom drugom. Usporediti Janšu sa Titom je isto kao usporediti slijepog, starog kućnog mačka sa tigrom u najboljim godinama.

I tako, hrvatski mediji govore sranja, strani mediji govore sranja, kriminalci dižu Zagreb u zrak, Plenković je prehlađen, a ona ženska nosi platnenu torbu.

Moje mrtvo cvijeće nikad mi neće oprostiti što sam danas uključila televizor. Hortenzije moje, petunije moje, kaktusi moji, neću više.