Kad će nedjelja?

Jedna sam od onih koja je bila mlada u ona daleka, mračna, nedemokratska vremena. Prvog svibnja 1971. imala sam nepune dvadeset i dvije godine i radila kao vodička u rabačkom hotelskom naselju Girandella. Tada se prvi svibanj zvao Prvi maj i slavio se u čitavoj Jugoslaviji.

 \”Karavane prijateljstva\” bile su  bezbrojne kolone autobusa koji su prevozili radničku klasu iz unutrašnjosti na more da bi ona tamo, tri dana, uz glazbu, hranu, šetnju i igranje sa djecom shvatila što su joj donijeli Tito i Partija.

 Danas nam je svima jasno da su ta odlaženja na more bila samo perfidna igra svim mastima premazanih komunjara koje su prvomajskim ručkovima i putovanjima kupovale socijalni mir i držale roblje pod kontrolom.  Prvog maja o kome govorim Tito je sa Jovankom i ekipom, o broju policajaca u uniformi i civilu koji su ga pratili novine nisu pisale, odsjeo u Girandelli.

 Tamo su bili i karavanci prijateljstva iz Zagreba.  Obični ljudi, radnici, očevi i majke sa sitnom djecom. Tito je prvomajsku feštu učinio povijesnom jer je tada održao svoj slavni govor u Labinu,  gradiću od hotela udaljenom tri kilometra. Nisam ga otišla slušati.

 Titu sam kao dijete mnogo puta vidjela jer sam živjela pokraj ceste kojom se  vozio na Brione pa me još jedan blizak susret sa Velikim Vođom nije mogao uzbuditi. Svi mi koji smo bili u hotelu dobili smo bedževe, ne vjerojem da je netko tko nije bio hotelski gost ili radnik smio ući u turističko naselje.

 Hrana je u hotelu bila odlična, tri jela ne meniju, predjelo, desert, gosti su uvijek bili zadovoljni. Ali…Toga Prvog maja…  Svi gosti hotela, oko dvije tisuće ljudi, morali su točno u podne ući u restoran jer je Tito sa svitom trebao jesti, i jeo je, dva sata kasnije.

 Ručak je bio odvratan. Nekoliko  krumpira plivalo je u rijetkom gulašu, morali smo brzo jesti jer su konobari sale trebali pripremiti za Najvećeg Sina i kompaniju. Ljudi su se, to nećete vjerovati ali ja sam to vidjela svojim očima, ljudi su se tog Prvog maja 1971. godine bunili jasno i vrlo glasno.

 Tražili su bolju hranu, govorili kako oni nisu ništa gori od Tita, Jovanke i ostalih… Uzalud. Istjerani smo na svjež zrak a nepojedena, bijedna hrana bačena je u smeće.  Nakon sat ili dva u restoran je ušao Tito sa dvorjanicima. Što su jeli nikad nismo saznali. Ne sjećam se ni da su hotelski gosti pohrlili u Labin čuti što će nam poručiti.

 Ali nikad neću zaboraviti kako su majke, kad su Drugovi i Drugarice napustili restoran, provalile u ogromnu hotelsku kuhinju, demolirale je pred očima bespomoćnih kuhara i policajaca, izvukle iz nje ogromne količine pršuta, sira, pečenoga mesa, kolača i kruha i pred hotelom, na terasi, nahranile svoju djecu i muževe podvijena repa.

 Naravno da novine o tome nisu pisale a ja sam bila sretna jer sam prvi put u životu, za sada i jedini, vidjela revoluciju uživo. Bacani su tanjuri, razvaljivani frižideri, urlalo se, vrištalo, psovalo i govorilo kako \”mi nismo ništa gori od Tita.\”

 Nikome nije pala vlas s glave, u hrvatske zatvore nisu trpane raspomamljene žene, nisu slane ni na Goli otok. Zašto mi je ovo baš danas palo na pamet? Nepoznat Netko nas preko interneta poziva na prosvjed protiv Vlade koji će se odžati sutra, dvadeset i drugog veljače u 13.00 sati na Markovom trgu.

 Živimo u demokratskim vremenima, Diktatoru su već i kosti istrunule, u slobodnoj Hrvatskoj Nepoznat Netko može pozivati na revoluciju sa jednakim žarom s kojim su sedamdeset i prve one drugarice krenule na pršute u Rapcu.

 Ali…Gdje su sljedbenici? Koliko će sutra na Markovom trgu biti heroja koji će mahati zastavama, nositi transparente, bacati jaja, urlati, tražiti hranu za svoju djecu, manje kamate, posao, prisiliti ministre da  izađu iz svojih bunkera i predaju vlast?

 Nisam optimist. Ja neću doći jer su troškovi puta iz Rijeke do Zagreba ogromni. Taj Nepoznat Netko trebao bi znati da imamo dobru volju ali nemamo love. Svaki hrvatski grad ima svoj Markov trg, zašto nas nije pozvao da krenemo prema našim trgovima? Ima i kvaka o kojoj nije vodio računa a ja sam je našla na netu. Jedna je cura napisala: \”Došla bih da nije utorak, radim, zašto to ne organizirate nedjeljom?\”

 I tako ćemo, mi radišni Hrvati, jedne neradne nedjelje srušiti Vladu. Do tada, moje će staro srce grijati sjećanje na ona mračna, mračna, crna vremena kad su ljudi u nedemokratskoj zemlji mislili da imaju pravo na dostojanstvo iako su znali da nisu \”Tito\”.


7 Comments

  1. millica,
  2. millica,
  3. svjetlana kovačević
  4. andrea
  5. martina n.
  6. Budimir Novakovic

Kad će nedjelja?

Jedna sam od onih koja je bila mlada u ona daleka, mračna, nedemokratska vremena. Prvog svibnja 1971. imala sam nepune dvadeset i dvije godine i radila kao vodička u rabačkom hotelskom naselju Girandella. Tada se prvi svibanj zvao Prvi maj i slavio se u čitavoj Jugoslaviji.


Kad će nedjelja?

Jedna sam od onih koja je bila mlada u ona daleka, mračna, nedemokratska vremena. Prvog svibnja 1971. imala sam nepune dvadeset i dvije godine i radila kao vodička u rabačkom hotelskom naselju Girandella. Tada se prvi svibanj zvao Prvi maj i slavio se u čitavoj Jugoslaviji.