Jebeš velika slova

Ima jedna luda prodavaonica u Rijeci, zove se “Borša”. Često tamo zalazim, torbe su jeftine, a napasanje očiju besplatno. Reći ću vam nešto o sebi, nešto intimno. Moja je penzija dvije tisuće kuna, izdavači mi ne plaćaju, da nemam muža noge optočene tamnoplavim venama virile bi mi iz kontejnera. Imam ja i dvoje odrasle nezaposlene djece, djeca su naša najveća radost, zato me uvijek razveseli kad se sjetim da će se jednoga dana zaposliti.

U međuvremenu prodajem ono što mi je ostalo od oca zato jer sam u godinama kad mi nije previše ostalo. Psihijatar kome idem redovito, 500 kuna sat, bez računa, stalno mi ponavlja da ne moram biti u stresu. “Zaboravite na probleme. Djeca će još malo patiti, a onda otići, sve će se riješiti. Gledajte na svoj život sa vedrije strane, svi oko vas gladuju, vi ste siti i dobro se držite za svoje godine.”

“Ja ne bih mogla živjeti bez svoga Kreše”, govorim psihijatru i izvlačim iz kutije, stoji na niskom staklenom stolu, papirnatu maramicu. “Unuka možete gledati preko skajpa, njemu su potrebni roditelji, ne vi, on bez vas neće patiti, a ako vi sebi objasnite kako on bez vas neće patiti onda nećete ni vi patiti bez njega. Život je jednostavan.” “Život nije jednostavan”, vrisnula sam, “živimo u jebenoj zemlji u kojoj narod tupo bulji u daljinu poput prebijenog kljuseta, a ubojice i kriminalci nas jebu. Zašto mi Hrvati i Hrvatice sve to trpimo?” Smijem urlati jer plaćam onih 500 kuna bez računa.

“Gospođo”, kladila bih se da pojma nema kako se zovem, “ljudi se bune. Pogledajte portale. Ljudi političare šalju u spolne organe, neki se čak i potpisuju, građani ružne riječi upućuju dragovoljcima Domovinskog rata i uspoređuju ih sa onim starim partizanima, kako su se ono zvali?” “SUBNOR!” “Da, pričala mi je mama, na Dan vaše Republike uvijek bi jedan subnor ušao u razred moje mame i pričao dječici priče kako su se oni hrabro borili i bolovali od sifilisa, pa ipak su…” “Bolovali su od tifusa.” “Nije bitno, uglavnom, ti subnori su bolovali i pobijedili Hitlera. Želim reći, ni vama ni mojoj mami ništa se nije promijenilo. Zato se i  ne biste smjeli nervirati.”

“Fejs revolucija nije revolucija. Pisanje velikih slova po portalima neće pobiti svinje u Saboru ni u Vladi ni one subnore…” “Gospođo, pisanje velikih slova po portalima ljudima pomaže. Mnogo je sigurnije pisati velika slova nego pucati, skrivati se po šumama i bolovati od sifilisa.” “Tifusa.”  “Izbacite agresiju iz sebe, pišite velika slova ili ugodite sebi na neki drugi način.”

Htjela sam ga pitati kako zna da mi je dobro, a onda sam se sjetila onih 500 kuna bez računa. “Meni je dobro, meni je dobro, meni je dobro”, govorila sam dok sam hodala prema banci. Prodala sam komadić očevine, dobila pet tisuća eura. Digla sam lovu iz banke i ušla u onu “Boršu”. Plavozeleni dragulj gledao me ravno u oči i preklinjao: “Kupi me, kupi me, kupi me! Ugodi sebi! Ja ću ti biti prijateljica. Uz mene nećeš osjećati potrebu da pišeš velikim slovima.” Pogledala sam papirić. Šesto kuna. Djeca će otići, ostat ću i bez Kreše, ugodite si, gospođo.

“Kupujem ovu torbu.” “Bravo! Prekrasna je.” Prodavačica je bila oduševljena mojim izborom. “I lagana”, rekla sam, “mrzim teške torbe.” “I za svaku priliku. Može se nositi na sto načina.” “Da.” Izvukla sam novčanik. “Keš ili kartica?” “Keš.” Dobar osjećaj. “Šest tisuća i…” “Šest tisuća kuna?! Ne 600 kuna?” “Gospođo, ovo što ste izabrali je piton.” “Piton? Jadna životinja.” “Jednako je jadna kao krava, ali mnogo lakša. Tom ćete torbom slati poruku kakvu sigurno nećete slati komadom krave.” “Kakvu poruku?” “Ja nemam veze sa Hrvatskom.”

Kupila sam torbu.