Jebači mrtvog konja

U Hrvatskoj nitko živ ne čita novine. Čak ni u kafićima gdje nam ih besplatno nude. Zato su ugostitelji odustali. Umjesto novina uz kavu za sitno kuna možeš dobiti “cijeđenu naranču”. Možda ono narančasto u čaši što dobiješ uz kavu nema neke veze sa narančom ali na želudac lakše pada od hrvatskog tiska.

 Sva piskarala, od onih najvećih koja se obraćaju Naciji na drugoj stranici do honoraraca koji nikad neće vidjeti honorar,  čereče istu temu: HDZ i njeni zločini. Hrvatska teve nimalo ne zaostaje. Pred dan ili dva sasvim sam slučajno, kod zubara, gledala “Hrvatsku uživo” u kojoj je Maja Sever osobno pokušala slomiti vrat Sanaderu i ekipi.

 Takozvano “drugo zvono” koje bi se u svakoj emisiji trebalo čuti samo je jednom tiho cijuknulo. Gospodin iz Vukovara, nažalost, zaboravila sam mu ime, rekao je da se za sve pljačke zna već godinama, on je osobno pred sto godina o svemu o čemu se danas govori i piše obavijestio “Mesića i Čačića” ali nije pomoglo.

 Sever je  prečula ono “Mesića i Čačića.” Zašto? Mesić je bio naš predsjednik u dva mandata. Nikad se nije doznalo iz kojih je on fondova dizao lovu za svoju kampanju. Povremeno bi se spominjali nekakvi Albanci ali je to Bajiću promaklo. Šteta.

 A Čačić? Gospodin ovih dana obilazi Hrvatsku i diže šake u vis kao da on protivnike ubija šakama a ne automobilom. Ni jednom novinaru ne pada na pamet da strastveno vrisne u mikrofon kako možda nije primjereno da nam drumski ubojica govori o časti i poštenju.

Jakovčić. Istrijanski šerif. Što čekaju naši književni kritičari? Zašto nitko od njih nije recenzirao knjigu “Mjesto zločina Hypo Alpe Adria”, autor Richard Schneider, izdavač Jesenski i Turk. Da jesu saznali bismo da je Sanader mali sin velikoga oca. I dok padre na slobodi propovijeda bolje sutra u zemlji golfa i razonode sin je sve mršaviji, uši mu sve veće, sobičak sve tješnji, novinari sve bješnji.

Mediji histerično treniraju strogoću na hadezeovskim lopovima a  naši budući vođe cerekaju se na svim stranicama i  ekranima svih televizija. Zbog predizborne kampanje u kojoj se zna pobjednik, kuku nama, urednici, nimalo slučajno, ne udaraju na sva zvona veliku vijest kako je brodogradilište Viktor Lenac dobilo posao snova.

U njemu će, meni pred nosom, Ameri remontirati svoje ratne brodove. Nedavno smo čitali kako će sa njih osiromašeni uran skidati Splićani.  Bilo mi je žao što će jadni Splićani poumirati od raka, ali…Bože moj. Takav je život. Kad…Viktor Lenac. Dakle, američki će rak ravnopravno dobiti svaki kutak Lijepe Rakove.

Doduše, dolazak tih brodova ima i svoju dobru stranu. Dok brod bude na remontu mladi će Ameri tucati naše cure. Tko zna koliko će tako diplomiranih ekonomistica, liječnica i profesorica dobiti posao. Od osiromašenog urana crkavat će starci pa će narasti penzioni fond, umirat će dječica pa neće trebati toliko vrtića, ljudi u najboljim godinama, poput mene, otići će na onaj svijet pa tako svoje nekretnine ostaviti svojoj djeci, ta će djeca, ako budu živa, prodati te nekretnine pa lakše otplaćivati već dignute kredite…

U Hrvatskoj je jedino smrt dobra vijest. A naši novinari, umjesto da u svoje uratke uvale tračak optimizma rastežu HDZ k’o Ameri Libiju. Ne znaju da mi znamo da nema djevica u našem političkom bordelu, da nema djevica ni u našim medijima, ni u pravosuđu, ni u policiji…

Zato, baš nas briga što će ratni zločinac Norac izaći iz zatvora prije umjesto da ne izađe nikad, jebe nam se što Jakovčić slobodno šeće a Bajić Amerima odlazi po mišljenje. Mi opušteno, smireno i besposleno polako uz kavu gutamo jeftinu naranču koja nije naranča i čekamo hrvatsku ili američku smrt.

I nitko od nas ne inzistira da nam smrt bude baš hrvatska. Život u ovakvoj domovini učinio nas je kozmopolitima.


6 Comments

  1. mirjana
  2. pozdrav
  3. not me
  4. Riječanin
  5. don carlos