Neki su stari ljudi u mojim godinama teško bolesni, prepušteni na milost i nemilost svojoj djeci. Mnogi su jako siromašni jer su sve dali djeci.
Ja sam stara. Nisam siromašna. Znate što sam danas odlučila? Neću kupovati ljubav svojih potomaka. Što sam dala, dala sam. Odjebite, nezahvalne, hladne, proračunate krvopije. Krećem u novi život.
Mislite da se šalim? Mislite što hoćete. Znam da govorim i o vama. Vi, moji vršnjaci, sjedite okovani sivim zidovima i uzalud čekate da vas djeca nazovu. Jasno mi je, ni vi ni ja ih nismo stvorili da bismo jednom u dalekoj budućnosti živjeli od njihovih poziva. Zašto ih imamo danas nikome od nas nije jasno, ali ovako nešto nismo očekivali.
Bešćutnost. Zloba. Prijetnja: “vidjet ćeš tko će ti nositi kekse u starački dom kad onemoćaš”. Jebite se, djeco draga! Jebite se, unučići mili! Nitko od vas mi u starački dom ništa neće nositi. Platit ću nosače lovom koju vam dosad nisam udijelila. Prodat ću kuću koju vi mislite prodati nakon moje smrti. Tvoj je novac onaj koji potrošiš za života. Jebite se, trgovci mojim zidovima.
Dijelila sam. Previše. Ne, biti roditelj ne uključuje ostajati gole guzice za ljubav pedesetogodišnjega nečega koje stalno kuka kako živi u strašnom vremenu. Jesam li ja kriva za vrijeme u kome živite? Promijenite ga. Udavite šefa, izborite se za plaću veću od 500 eura, zapalite banke koje vas deru, ne serite protiv hrvatskih tajkuna i političara preko društvenih mreža. UČINITE NEŠTO!
Stalno ste mi ponavljali, vi stari ste krivi za ovo. Je li? Mi stari smo vam uništili živote brinući o vama, radeći tri posla paralelno, govorim o sebi? Ja sam plaćala instrukcije, privatne zubare, potplaćivala profesore, oblačila vas, kupila vam krovove nad glavom, oblačila vašu djecu i stalno slušala kako sam ja kriva što vas davi “ovaj odvratni kapitalizam”.
Jebite se, dječice. Svijet se mijenja na gore iz dana u dan. Promijenite tijek povijesti. Ne jebući mene, sistem ubodite kurcem u oko. Vi to radite. Kako? Tajkunu plešete na njegovoj plaži koju je bespravno oteo i meni i vama. Kad otplešete svoj besmisleni ples uz vrištanje, fotkanje i nošenje parola, otići ćete u svoje gajbe koje vam ili plaćaju starci ili su vam ih kupili. Tajkunu će ostati i dveri i plaže.
To je vaš rat? Rat nikad nije bio cerekanje i fotkanje. Vidite Ukrajinu. Samo… Vi ne želite poginuti u ratu, ne želite izgubiti bijedan posao, vi želite srati kako vam je teško i kako bismo vam mi, krivci za sve ovo danas, morali platiti odštetu za duševne boli. Mi bismo vama morali platiti da nas umlatite. Ah, mene više nitko neće jebati! Bar ne nitko moj.
Koji je bio povod za ovaj tekst? Moj unuk Krešo nije više beba, ide u peti razred i zove samo kad mu nešto treba. Ne odgovara na moje pozive, ni na poruke. A vidim da je na Viberu. A onda… Kad mu treba dvjesto kuna… Zove tri puta dnevno, uvijek me zabrinuto pita: “Kako si?“ Kako sam? Od danas fenomenalno.
Da. Moram biti iskrena do kraja. Imam troje djece. Jedno mi je jučer bez povoda poklonilo teglu maslaca od kikirikija, moje omiljeno jelo. Nije sve tako crno?
S Krešinim sam ocem pogriješila pred četrdesetak godina. Sve sam mu dala, nikad nije bilo dosta. Osjećala sam se krivom. Ja sam ga odgojila, dobila sam što sam zaslužila. Nije istina. Naša djeca prema nama nisu zla zato jer nam se osvećuju za “zlo” koje smo im učinili. Naša su djeca zla jer su ljudska bića. Ona u nama vide lešinu, nešto iz čega se više ništa ne može izvući. Neki od nas će, misle oni, u strahu od smrti dati zadnji cent, privikavam se na eure, za osmijeh čudovišta stvorenog od našeg mesa.
Bez mene, gospodo u najboljim godinama. Bez mene, plodu utrobe moje. Krešo će me nazvati za koji dan. Od drugih sam čula da je prošao s odličnim. Danas 79% glupih Hrvatića i Hrvatičica prolazi s odličnim. Upitat će me: “Kako si, nona?”
U svom će malom uhu čuti: “Ja volim samo sebe, jedino sebe…”
