Ja imam dom

Svi oko mene bolesni su od života u Hrvatskoj. Prijateljica me nazvala jer je u robnoj kući otkrila čizme po pedeset kuna. Navukle smo ih ali nam od toga nije bilo bolje. Gledale smo čizme na svojim nogama, pogledale jedna drugoj u oči i zaplakale. Pred desetak žena koje su poput nas mislile da se sa pedeset kuna može kupiti sreća.

Prijateljica je izvukla karticu. U kafiću smo svaka popile dvije tople čokolade, preračunato u čizme, u grlo smo stresle čizme i pol. Ja sam izvukla karticu. Ana je rekla da bi bilo bolje da nismo popile onu čokoladu nego smo trebale kupiti još jedne čizme i usrećiti neku nesretnicu. Možda.

Smijale smo se histerično dok smo jedna drugoj nabrajale: moram platiti karticu, a ja struju, vodu, telefon i plin. Zašto je ovako zahladilo? Nemam maloj za pokaz, ni za tenisice, moje se dijete na sudu već deset godina bori protiv oca koji joj ne da njen dio kuće a banke ljude bacaju na cestu u roku od deset dana.

U Ukrajini gore nebo i zemlja, da li bi požar pomogao Hrvatskoj? Ne bi, misli Ana, ukrajinsku vatru krenuo je gasiti Tonino Picula. Tonino Picula? Što može ugasiti Tonino Picula? U kakvom svijetu živimo kad Tonino Picula rješava teške svjetske krize? Dok je živio u Velikoj Gorici nismo znali da je u stanju učiniti išta osim svoga psa izvesti u park na pišnje.

Ana pada u komu kad god mora ući u market. Zašto je hrana skuplja ovdje nego u Italiji? I telefoni su skuplji i sirupi protiv kašlja i umjetne suze i lupocet i telefonski impulsi. Sve je kod nas skuplje nego u onoj Evropi u kojoj mi nismo. Riječka bolnica je u raspadu. To brine i Anu i mene jer smo u godinama kad ti je bolnica sve češće drugi dom.

Ana misli da su Primorci pizde, pizde nad pizdama kad nisu u stanju zapaliti Rijeku onako kako Ukrajinci pale Kijev i najzad pritisnuti naše korumpirane političare uza zid i prisiliti ih da izgrade bolnicu na koju čekamo od kada je ovim krajevima vladao pokojni Franc Jozef. Ja sam protiv bilo kakvog nasilja koje uključuje onog Piculu kao mirotvorca. I smrt je bolja od toga.

Srela sam medicinsku sestru koja mi je obećala da će me ubiti kad odlučim da mi je svega dosta. U bolnici u kojoj radi nema vate ni toalet papira ni pokrivača ni posteljine ni hrane ni zavoja, ni sterilnih operacijskih sala ni zidova koji se ne ruše. Mladi žele van, van, van iz ovog sranja od zemlje u kojoj takozvani ljudi u potrazi za srećom poput zombija bauljaju od šaltera do šaltera, od kontejnera do kontejnera, od šanka do šanka, od ambulante do ambulante.

Šta je sreća, pitam Anu. “Želim se riješiti dugova prije nego umrem.” Trenutno me veći dugovi ne muče jer žvačem pokojnoga oca i pokojnu majku. Hvala bogu da su umrli pa s vremena na vrijeme prodam ono što su mi ostavili. Ako uskoro ne umrem ne da ću pojesti leševe svojih staraca nego ću požderati samu sebe.

S jedne strane to me baca u bedaru, s druge, drago mi je što me vlastita djeca neće žvakati. Ipak, jedina sam sretna osoba među ljudima koje poznajem. Baš sretna. Kad sjednem za komp i napišem tekst pa mi se netko javi iz Kanade, Splita, Toronta, javila mi se čak i žena iz Singapura koja je u vlaku čitala moj tekst…

Tu mi sreću nitko ne može oduzeti. Jebeš čizme! Osjećam se živom dok mlatim po tipkovnici. Danas sam pročitala pjesmu koju mi je poslala “Veronika”.

Ja nemam dom

Gruba smrt oca mi odnijela
Grubi ljudi majku mi skrhali
Grube noći haljinu časti mi skinule
Gruba crkva boga mi razdjevičila
Gruba država domovinom mi se nahranila
I gdje je onda moj dom?

Jadna Veronika. Moj dom je tamo gdje je Veronika. Moj dom je tamo gdje ste svi koji mi se javljate.

foto: Kate Ware


113 Comments

  1. sandra
  2. Marko - Beograd - Dubai
  3. Jasna
  4. DEDA CVETKO
  5. Sonja
  6. Beogradjanka
  7. Branko