vampiri

Ima li života bez vampira?

Moj poljski prevoditelj Gregor ispričao mi je fenomenalnu anegdotu. On i žena iznenada su dobili dvije karte za kazališnu predstavu koju su svakako željeli vidjeti. Imali su malog sina, njihova teta čuvarica je srećom bila doma. Zatražili su od nje da uskoči.

Rekla im je da može ali da neće jer pohađa tečaj. “Tečaj, kakav tečaj?”, pitao je Gregor. Poljska je u to vrijeme ušla u Evropu. Tečaj organizira jedna evropska udruga, svi koji ga polazimo moramo naučiti kako reći NE. Mogu čuvati malenoga ali neću.” Gregor je bio u šoku, nisu otišli u kazalište. Ja sam tada prvi put skužila da je najveći izazov svakome od nas kako u životu bez oklijevanja reći NE. Od moga razgovora s Gregorom prošlo je dvadesetak godina.

Doduše, nije lako otvoreno govoriti o izgubljenim bitkama. Kad smo već kod NE tu je riječ najteže izgovoriti u pravcu mesa našeg mesa. S jedne strane smo mi, umorni od života, neki od nas na odlasku, s druge strane su vampiri u punoj snazi. Mi njih volimo, ili mislimo da ih volimo ili smo povjerovali onima koji su nam rekli da je jedina neraskidiva veza ona između naših krvopija i nas.

A oni… Prijatelj je svoju kuću poklonio kćeri, bila je trudna, muž student, ona studentica u trideset i drugoj, ako ti neće pomoći otac, tko će? Cura se udala i uselila, moj prijatelj je uselio u podstanarski stan od trideset kvadrata, starcu u pedeset i devetoj malo treba, bivša žena živi u drugoj državi.

Prijatelj je sretan čovjek. Smije čuvati unučicu, smije je voditi u vrtić, smije je voditi iz vrtića, smije s njom u svojoj garsonijeri provoditi svaki vikend jer njegova djeca, sad već na pragu četrdesete, studiraju”, povremeno čak i nešto rade. Kad prijatelj plati najam, režije i pasju hranu za svoju Lulu malo mu ostane za preživljavanje. To skriva od djece” tako da od svoje devedesetogodišnje majke posuđuje lovu da bi mogao hraniti unučicu. Doduše, Lole će se morati odreći jer se stanari bune. Lola laje”, zidovi su tanki, prijatelj traži dobre ruke u koje će uvaliti svoju ljubimicu, nikako da ih nađe.

Svi njegovi vršnjaci koji imaju unučad traže dobre ruke za svoje ljubimce jer ne možeš hraniti i njih i unučad. 

Prijateljica, skupa smo išle u osmogodišnju školu, na pragu je sedamdeset i pete. Radi u Italiji. Srećom”, rekla mi je jučer, zdravlje me služi, čuvam onog starca već dvadeset godina, ako umre djeca će mi crknuti od gladi.” Njena djeca su na pragu pedesete ali život je težak, život je skup, djeca djece traže svoje. Zato su nonu nagovorili da svoj stan iznajmi. Kad od Talijana dobije slobodan vikend spava na kauču kod djece u dnevnom boravku. Znam da im smetam ali mi to nikad nisu rekli.”

Susjeda je već tri tjedna u domu. Dom je smrdljiva rupa, uski hodnici zakrčeni su kolicima u kojima sjedi usrana starčad koja pojma nema gdje je. Šezdesetosmogodišnja susjeda u punoj snazi spava u sobi s nepokretnom ženom koja urla čitavu noć. Svoju je kuću dala sinu, jadno pedesetogodišnje dijete ne može sa troje djece biti podstanar.

Srećom, dogovorila se s vlasnikom doma pa svakog dana autobusom ide u grad i čisti stanove da bi mogla plaćati dom. Važno mi je da su oni na sigurnom i da ih nitko ne može izbaciti iz kuće.”

Jučer je kod mene bio unuk Krešo. Otvorio je frižider: “Nona, nema kole, ti znaš da ja pijem samo kolu!” Tko te jebe”, rekla sam ispunjena nježnošću i ljubavlju. Nona”, sjeo je na kauč i dignuo noge na fotelju, vi imate i kuću i vrt i mačke a mi živimo u onoj rupi, vas ste dvoje, a nas ima…” Reci tati da se goni u kurac!”

Davno sam napisala da djeci nakon smrti treba ostaviti dugove i pogrebne troškove. Nitko me ne sluša. Ni ja samu sebe nisam slušala. U posljednje vrijeme gledam oko sebe i polako, nikad nije kasno, učim, učim, učim…