Jučerašnja promocija knjige “Doživotna robija” nije bila moja prva promocija u Poreču. Ipak… Svi koji pišu znaju da je odlazak na promociju svoje knjige veći stres nego, ovih dana, ulazak u market. Koliko će ljudi doći? Hoće li itko doći?
Promotor je bio Bojan Žižović, novinar, pisac, pjesnik, urednik… Meni potpuno nepoznat čovjek jer uz najbolju volju, uglavnom opsjednuta sobom, ne pratim što drugi hrvatski pisci rade.
Hoće li čovjek biti davež? Prepričavati na dugo i široko svoj život i sadržaje svojih knjiga? S tim je voditeljima i voditeljicama uvijek frka. Ili su pametniji i duhovitiji od tebe pa te pojedu, ili su naporni poput sunca u kolovozu, pa se, dok oni brbljaju, jednostavno otkačiš i zaboraviš i gdje si i protiv koga si.
Da mi ne bi bilo dosadno, dok smo se onaj Žižović i ja na katu Gradske knjižnice u Poreču “pripremali”, u prostoriju nam je upala šefica Knjižnice Irides Zović. Irides… Kako ću zapamtiti to ime? U mojim godinama? Prelomila sam. Nikako.
Dakle, ta Irides je ušla u onu sobu i opuštenom Bojanu i prestravljenoj meni najavila da je ljeto… Pauza. Pa nam je rekla da ne bi bilo bolje ni da je zima… Pauza.
Nekako sam skužila da nam gospođa želi reći da u dvorani neće biti žive duše. Kad te netko tako pripremi jasno vam je zašto sam, kad je izašla, na suho progutala Prexanil od 5 mg i Apaurin od neću vam reći koliko mg jer ljudi ne vole nadroksane spisateljice.
Bojan i ja smo ostali sami i vrlo smo se brzo skompali. Lik je fenomenalan. Duhovit, otkačen, opušten. Da smo bar mogli otići skupa na neko piće… Nismo. Morali smo se spustiti u dvoranu gdje je na nas čekalo milijun ljudi.
A ona je rekla da je ljeto, pa je rekla da je isto i zimi. Iskreno, bilo bi mi draže da nije bilo nikoga. Jeziva sam tremašica. Srećom, Porečanke i Porečani su bili fenomenalna publika, smijali su se, pljeskali i oprostili Bojanu i meni što smo se, možda, zabavljali bolje od njih.
Preživjela sam. Naše domaćice su sve goste počastile kroštulama, mislim da sam ih ja pojela bar pola, šećer je smisao mog postojanja.
Nakon fešte nisam šetala Porečom, mrzim ljeto, turizam i turiste. S Bojanom sam popila jednu kamilicu s nogu i vratila se u hotel.
Koji divni ljudi, fenomenalne domaćice, odličan voditelj. Lako je biti zvijezda kad su svi na tvojoj strani. Kad skupim milijun eura kupit ću štalicu u Istri.
