riječki neboderi

Hrvatska smrdi

Čitam danas kako je zastupnica Krišto tužila Šeksa, umirovljenog hadezeovca koji ne miruje, navodno joj je zaprijetio da će je ubiti. Nikad u tako nešto ne bih povjerovala, neće ni sud jer je svjedok koga je gospođa navela već sve demantirao. Doduše, javio se iz daljine general Glavaš. On svoga bivšeg prijatelja od milja zove “Sova” i tvrdi kako je to moguće. On zna da je Šeks ubojica i zna da mu se jednom popišao na sic.

Kad ovom hadezeovskom dvojcu, braći po zločinu i zločinima, dodamo tisuće hadezeovaca koji su Hrvatsku pretvorili i koji je pretvaraju u septičku jamu, pogledajmo samo Plenkovića i kriminalce oko njega, mi građani Rijeke godinama ušuškani esdepeovskom dekicom uživamo u demokraciji.

Ni Krleža ne bi napisao ovako dugačku rečenicu ali previše sam bijesna da bih pazila na ambalažu. Želim pisati o poklonu koga će nam uručiti naši vrli riječki gradski očevi i poneka majka.

Esdepeovci su u percepciji građana Rijeke dobri dečki jer pred trideset godina nisu dozvoljavali ubijanje Srba civila, otimanje srpskih stanova ni bacanje na smetlište mrtve srpske djece. Toliko su se razlikovali od mrskih nam hadezeovaca da baš zbog toga gradom vladaju i danas. Doduše, ne sami ali složno sa svojim istomišljenicima.

Kad bolje razmislim, esdepeovci su gori od svojih vječnih krvoločnih političkih protivnika. Ubijaju bez krvi. Njihovi zločini ne smrde na krv, oni mirišu na dobre namjere. Kad te netko kolje softli, onda to ne boli odmah. Esdepeovci, zaista su se u tome izvještili, ubijaju na rate.

Pretjerujem? Kako biste vi koji ne živite u Rijeci protumačili činjenicu da su naši oci prodali Žabicu, da, prodali epicentar Rijeke. Ne znam je li se to ikad igdje dogodilo da neki razbojnici nekome, mi građani čak i ne znamo kome, prodaju srce svoga grada da bi mogli još neko vrijeme sebi isplaćivati plaće i provizije.

To ni najgorim mafijašima ne bi moglo pasti na pamet. Ali to nije sve. Ovih se dana na nekom od ekrana neke od televizija ukazalo nešto. To nešto se zove Mišković. Kad sam ga ugledala, usrala sam se. Poskočila. Čovjeku je glava bila pokrivena ofarbanim tamno smeđim geliranim šiljcima. Izgledao je poput velikoga ježa spremnog za proslavu pedesetogodišnjice mature.

To nešto što se bavi riječkim nogometom objavilo je urbi et orbi da će Rijeka dobiti novi stadion na Kantridi, uz stadion će netko uz samo more izgraditi tri ogromna nebodera, visoki će biti preko sto metara, pa garaže, pa “mnogi sadržaji”, pa stanovi, pa…

Obični ljudi koji ne znaju, svi smo ti osim onih koji će iz ovog ubijanja grada izvući debele provizije, misle da iza ovog zločina stoji “onaj Arapin” koji je izgradio Beograd na vodi.

Jest? Nije? Je li to bitno? Važno je reći da riječki gradski oci naš grad doživljavaju kao guzicu ostarjele kurve koju pod hitno moraju za sitne pare prodati bilo kom jebaču. Žuri im se. Možda neće još dugo biti makroi. Upucat će ih konkurencija.

Ili će građani Rijeke ipak preći preko ovog do neba vapijućeg zločina i opet glasati za izdajice i roda svoga i grada svoga? Nakon svih ovih godina našeg davljenja u smradu i zločinu možda je ipak potpuno svejedno za koga glasamo? Trideset godina gledamo samo kriminalce.

Poznajem riječki mentalitet. Žabica je pala a da nitko nije digao glas. Na Kantridi će sigurno niknuti tri ogromna betonska kurca. Bit će simbol grada koji je trideset godina jeban a baš nitko od silovanih nije pustio krik bola. Rijeku od milja neki zovu Grad koji teče. 

Rijeko! Što si tekla, tekla si.